Mistična Istra: Putovanje zmajevim linijama, predajama i legendama

Zmajeve linije

Sveta riječ tako se na hrvatskom jeziku pronosila Istrom još prije tisuću godina, dok se ostatak Katoličke crkve služio latinskim jezikom sve do 1965. godine. Mnogo dalje u prošlosti, prije Rimskog Carstva i antičkih civilizacija, ovdje su obitavala plemena Histra, o kojima danas malo znamo. Njihove neobično masivne građevine u blizini Poreča i danas inspiriraju teorije o naprednosti njihove kulture.

Fragmenti svih ovih priča u raznim su oblicima putovali prema meni, dolazeći kroz najneočekivanije izvore i načine. Odlučio sam slijediti njihov trag u kratkom putovanju po Istri, spreman upiti sve suptilnosti energija koje su se preda mnom otkrivale.

Motovunski divovi pred vratima pozitivne energije

Upitate li nekoga od starosjedioca gradića Motovuna za zmajeve linije, odmah će vam pokazati na glavna gradska vrata. Ne zato što vas žele izbaciti iz grada, nego zato što se, navodno, upravo tu nalazi važno sjecište koje je Pogačnik u svojim istraživanjima prepoznao kao najveći  energetski izvor u Istri. Još davno prije toga motovunski stari grad koji se izdiže iznad maglovitih ravnica inspirirao je priče i predaje, od kojih je svakako najpoznatija ona o divovskom Velom Joži iz pera Vladimira Nazora.

Dobri i vrijedni div, marljivi kmet koji se odmetnuo u slobodu, alegorija je o istarskoj neovisnosti koja me intrigirala svojom slikovitošću. U čemu su to davni stanovnici vidjeli divove, gdje su se skrivala ta mistična bića?

Motovun me privlačio i jedinstvenom ljepotom pa sam ustao rano, prije pet sati, kako bih fotografirao motovunski zvonik u magli koja se diže s rijeke Mirne. Prema jednoj od predaja, Veli Jože običavao je sjediti na jednom od obronaka i toćati noge u Mirni. Jutros ga nije bilo, no kad se magla malo razišla, umjesto Velog Jože iznad grada su se nadvili divovski oblaci. Kumulasti, masivni i puni kiše sporo su se micali nad gradom kao da ga odozgo, s visine, čuvaju i štite.

Učinilo mi se da su baš oni ti divovi koji su se skrili i prešli u suptilniju dimenziju. Poslije, kad sam se uspeo do grada i krenuo u kratko raz­gledavanje, zamaknuo sam iza zvonika mjesne crkve i upravo ondje ugledao divovskoga Jožu! Bio je napravljen od slame, u povodu festivala koji se svakoga lipnja ovdje održava u njegovu čast. Ipak smo se susreli!

Život ili smrt u Beramu

Na putu od Motovuna prema Poreču zastao sam u Beramu da bih pogledao crkvicu u kojoj se nalazi freska Ples mrtvaca Vincenta iz Kastva. Crkvica nije otvorena za posjetitelje pa u mjestu treba potražiti gospođu koja ima ključ. Uspio sam je odobrovoljiti da mi dopusti fotografiranje iako sam ubrzo zažalio zbog te namjere. Naime, svjetlo u crkvici je oskudno, a stativ nisam ponio pa sam bezuspješno pokušavao okinuti kvalitetnu fotografiju, kriveći se u nezamislivim pozama.

Kad sam primijetio da moje poze s fotoaparatom podsjećaju na tijela plesača iskrivljena u Plesu mrtvaca, ironičan osmijeh mi je zatitrao na licu. Freska davnog majstora poručuje nam da smo u smrti svi jednaki, bez obzira na stalež i život. No, gospođa ključarica skrenula mi je pozornost na nešto još zanimljivije – fresku koja prikazuje rođenje Marije, Majke Božje, motiv vrlo rijedak u sakralnoj umjetnosti.

Prikazan na izblijedjeloj fresci djeluje toliko nježno i ženstveno, toliko odiše majčinskom energijom i ženskim aspektom božanskog da sam ga i bez objektiva fotografski urezao u pamćenje. I opet sam se morao nasmiješiti ironiji života: došao sam pogledati sliku o smrti, a otišao dirnut rođenjem.

Mordele i Picuge, piramide i oltari

Desetak brežuljaka u zaleđu Poreča na prvi je pogled prilično nezanimljiv skup uzvisina od kojih najviša ima jedva stotinjak metara. No, ovi su lokaliteti poznata nalazišta ostavštine iz predantičkog doba, a neka otkrića ukazuju na to da se upravo tu nalazilo kulturno središte plemena Histra. Bez obzira na to tko su bili njegovi davni stanovnici, Poreč mi je oduvijek bio drago odredište, puno pozitivne energije. Ovoga puta posjetio sam prijatelja koji na svojem poljoprivrednom imanju živi harmonično predan obiteljskom životu, održivom razvoju i svojem duhovnom pozivu.

Oduvijek me fascinirala lakoća kojom balansira svoju predanost vjeri i svakodnevni život pa sam ga, dok me vodio u razgledanje brežuljaka, upitao kako uspijeva održati taj balans. Poput pravog učitelja, ispričao mi je priču o ki-aikido majstoru kojemu ni tri mnogo snažnija protivnika ne mogu pomaknuti ruku koju on s lakoćom drži u zraku. Njegova snaga leži u tome da on suptilno njihovu energiju usmjeruje na svoj cilj – silu usmjerava u svoje uzemljenje. Ako imamo pravilan stav, pojasnio mi je, sve nas može usmjeriti prema našem cilju, a njegov cilj je ljubav prema Bogu.

Ljubav prema Bogu vjerojatno je i razlog zbog kojega se na ovim brežuljcima nalaze konstrukcije masivnih kamenih blokova. Prvo smo posjetili Veliki sveti anđeo, jedan od brežuljaka koji pripadaju Mordelama. Na njegovom vrhu, osim megalita, nalazi se i nedovršeni sarkofag koji je zbog velike pukotine vjerojatno ostavljen ovdje. Megaliti se nalaze posloženi i na nekoliko drugih brežuljaka u okruženju. Postoji nekoliko teorija o tome čemu su služili u pradavnim vremenima; neki čak tvrde da je upravo ovo mjesto hrvatski Stonehendge, neka vrsta solarnog kalendara.

Postoji i vjerovanje da je mjesto bilo žrtveni oltar za slavenskog boga Peruna, koje je, osim arheološkim nalazima žrtvenog pribora, potkrijepljeno i time da ovdje raste perunika. Zanimljiv je i raspored brežuljaka. Naime, geometrijski odnosi među njima nalikuju rasporedu zvijezda iz zviježđa Orion, to jest Mordele se geometrijski odnose prema Picugama kao tri zvijezde iz Orionova mača prema trima zvijezdama iz Orionova pojasa. Zato se mogu čuti i mišljenja da su ove uzvisine zapravo piramide.  

Sveta Foška – blagost dostupna svima

U srednjem vijeku gotovo je svaka crkva imala neku relikviju, a njezina moć ili čudotvornost bila je od političke i strateške važnosti. Neprijatelji bi nekoliko puta odvagnuli hoće li napasti grad dobro „opskrbljen“ relikvijama, koji čuva velik broj svetaca. Naravno, relikvije su imale i duhovnu vrijednost, štujući ih, ljudi su se povezivali sa svecima i uzdizali svijest. Vodnjanska zbirka relikvija u crkvi svetoga Blaža nadaleko je poznata, a vodnjanska župa krije još dragocjenosti. Bazilika svete Foške nalazi se na pustome mjestu izvan glavnoga naselja i nije je lako pronaći.

Uputio sam se prema bazilici sv. Foške s grupicom poznanika. Nakon nekoliko pogrešnih skretanja u automobilu se stvorila nelagodna atmosfera jer je svatko imao svoje mišljenje o pravome smjeru. Nakon što smo već rezignirano prihvatili kako je jedna od mogućnosti da se okrenemo i odemo neobavljena posla, pred nama se ukazala skromna, a opet impozantna građevina. Kao da nam je htjela poručiti da do cilja možemo doći tek kad prihvatimo mogućnost neuspjeha. Sveta Foška se kao mlada djevojka za svoj cilj i svoju vjeru odrekla života.

Njezina djevojačka nevinost i ljupkost kao da i danas zrače iz ovoga mjesta. Iako je na osami, mjesto nije pusto, svako malo ovdje se zaustavi neki automobili ili prođe grupica šetača. Tako nam je jedan berač šparoga ljubazno pokazao mjesta na kojima se ljudi obično mole i kojima se pripisuje iscjeljujuća moć. To su križevi koji se nalaze na poleđini crkve i određeni kutovi u dvorištu. Navodno, na tim mjestima posjetitelji plaču od ganuća ili osjećaju trnce, toplinu ili zračenje fine energije koja čisti i balansira. Iako nisam senzibilna osoba koja lako osjeća suptilne energije, ostao sam posve dirnut nježnošću koja me na ovome mjestu okruživala, baš kao da sam uistinu zaštićen svetom moći.   

Aleja glagoljaša i mlinara

Iako je sama Aleja spomenik novijeg doba, podignut 1977. uz cestu od Roča do Huma, glagoljaška povijest zapravo je povijest produhovljivanja Istre. Prolazeći uz spomenike koji asociraju na tu davnu prošlost, neminovno se osjeća važnost svete riječi koju su glagoljaši širili. Odnedavno se u Roču, u prostorijama Katedre Čakavskog sabora može razgledati i replika Gutenbergove glagoljičke tiskarske preše. Budući da su hrvatski otisci svetih knjiga (inkunabula) rađeni na glagoljici i latinici, Hrvati su jedini narod koji ih ima tiskane na dvama pismima. Nedaleko od Huma, „najmanjeg grada na svijetu“, nalazi se selo Kotli, moje najdraže istarsko odredište.

Svaki dolazak u Kotle odiše jednakim entuzijazmom kao i onaj prvi, prije mnogo godina. Čarobna moć ovdašnje vode i bjelina kamena kojim ona protječe, imaju gotovo iscjeljujuću moć da očiste sve negativnosti svakodnevice, isperu brige i vrate jednostavnu radost uživanja u malim stvarima. Ovoga puta u Kotle sam stigao gladan, namjerivši se na ukusne fuže u obližnjoj oštariji. Ali, bila je zatvorena. Razočaran i gladan, prišao sam jedinome seljaku kojega sam sreo u okolici, a on me – posve neočekivano – nahranio i znanjem i hranom!

U maniri pravog pripovjedača, prepričao mi je kako je selo Kotli nekada bilo najbogatije u Humščini, u kojem su živjeli kovači i krojači, što je bilo neobično za tako malo selo. Mlinova je u selu bilo također mnogo, a kad bi lokalni izvori presahnuli, voda se iz rijeke Mirne dovodila posebnim kanalima, pa bi se među mlinarima zametale gorke svađe jer su svi mlinovi radili u isto vrijeme i jedni su drugima „otimali“ dragocjenu vodu.

Ono što nije bilo nimalo gorko u cijeloj priči bilo je golemo stablo duda, murve, ispod kojega je moj pripovjedač stajao, dok sam ja gladan upijao njegove priče. Naposljetku, shvativši da me zrela murva zanima koliko i njegova priča, domaćin mi je dopustio da se počastim, a plodovi su bili slatki upravo poput priče koju sam nastavio slušati ljepljivih prstiju.

Kožljak – nevidljivi čuvar mistične Istre

Na obroncima velebne Učke koji gledaju na Boljunsko polje smjestio se, ili bolje reći – sakrio se Kožljak. Ovuda je još u rimsko doba vodio put na liburnijsku obalu, na mjestu gdje strši strma, izolirana uzvisina. Kaštel, kojemu se danas vide samo ruševine, navodno su ovdje sagradili još templari, iako o tome postoje samo nagađanja, ne i materijalni dokazi. Ispod ruševina staroga grada s vremenom se razvilo novo mjesto koje je preuzelo ime Kožljak. U stari grad ulazi se kroz vrata, kao kroz nečiju porušenu kuću. Uokolo je zasađena neobična vegetacija, miješaju se čempresi, kultivirano i divlje bilje kao neki zabranjeni, tajni vrt.

Nedaleko, na visoravni ni usred čega, zasijano je polje pšenice. Put me vodio između dvaju osamljenih, tajnovitih borova kao kroz neki portal, što je još pojačalo dojam da sam se nekome ušuljao na posjed i kako zapravo nemam pravo ovdje dugo boraviti. Učinilo mi se, prema karti, da u blizini postoji izvor vode pa sam ga bezuspješno pokušavao naći, pritom se gubeći po visoravni.

Za to vrijeme navukli su se i kišni oblaci, pa se moj osjećaj nelagode samo pojačavao. Ne želeći riskirati da potragu za vodom završim pokisao, odlučio sam se spustiti s uzvisine i završiti svoj posjet Istri, ostavivši Kožljak kao strogog i prkosnog, drevnog čuvara mistične Istre.