Butan - kraljevina sretnih ljudi

Recept za sreću

Treba u smjeru kazaljke na satu vrtjeti molitvene kotače, bilo one ručne koji su zgodni za nošenje kamo god, bilo one vjekovima ugrađene u lhakhange, stupe, chortene, mani zidove i druge budističke objekte koji se nalaze posvuda uz butanske putove. Treba kačiti na vjetar molitvene zastavice, na prijevojima, križanjima putova, ušćima rijeka i planinskim vrhuncima. Prilikom posjete hramovima treba redovnicima dati sitne novčanice i popiti blagoslovljenu vodicu s rastopljenim šafranom te pojesti rižu pripremljenu na ritualan tscho način.

Kad sunce sija i kiša pada

Mnogi moji srdačni i simpatični sugovornici pomiješali su sreću s dobrim i povoljnim okolnostima pa su mi, primjerice, odgovarali sljedeće: „Kad se dogodi mettok-chharp – dakle, kad istovremeno sunce sija i kiša pada – to je dobar znak, jednako kao što je dobar znak kad vidiš sedam vrana na nebu istovremeno ili bijelog jaka kako se kupa u jezeru.“ Suprotno tomu, loš je znak vidjeti nepovoljnu formaciju oblaka, putovati u društvu šestorice, pomaknuti poveći kamen, baciti smeće u vatru ili sjediti do onog tko je to učinio ili – bože sačuvaj – susresti jetija.

Ako se to kojim slučajem dogodi, treba pod hitno prazne ljuske jajeta staviti na živu granu klekovine, nacrtati falus na zidu svoje kuće, pojesti gavrana suprotnog spola od tvog i postaviti što više molitvenih zastavica na ključna mjesta i što više puta ophodati lhakhange, stupe, chortene i mani zidove u smjeru kazaljke na satu. No, da se opet vratimo na početak, ta „loša sreća“ može se izbjeći redovnim paljenjem mirisnih štapića, puštanjem molitva u vjetar, vrtnjom molitvenih kotača i poštovanjem rasporeda zapisanog u zvijezdama koji tumače astrolozi.

Uvijek nasmijani, tihi, blagi i srdačni

Mogu posvjedočiti da Butanci predano poštuju znakove i redovno obavljaju sve što im propisuju običaji duboko utkani u živo tkivo njihovog svijeta. No je li to zaista razlog za njihovu sreću i jesu li uopće oni sretniji od drugih ljudi? Na prvi pogled čine se jednostavni, skromni, uvijek nasmijani, tihi, blagi i srdačni, oslobođeni stresa i svih bolesti našeg (post)modernog društva.

No, ne može se reći da je to karakteristika isključivo Butanaca. Takvi su manje-više svi ljudi koji žive u ruralnim krajevima širom svijeta, što dalje od urbanih centara iz kojih „civilizacija“, odnosno modernizam, silama globalizacije širi svoj utjecaj. Na drugi, dublji pogled, ipak se čini da razlika postoji i opipljiva je. Butan je doista još uvijek drugačiji.

Na krilima tigra

Bitnu ulogu u tome odigrao je najviši planinski lanac na svijetu – moćna Himalaja – koja je poput nepokorivih i neosvojivih bedema čuvala Butance tijekom vjekova. Štitila ih je od svih svjetskih zbivanja i pošasti pa su ih tako zaobišli i ratovi i kolonizatori i svjetske krize. Butanci su se mirno ugnijezdili u zabačenim planinskim dolinama i gledali svoja posla. Nisu međusobno ratovali, nego su surađivali.

Sjedioci su obrađivali zemlju, a nomadi stočarili. Međusobno su se sastajali i trampili žitarice i mliječne proizvode. Malo tko je ikad dolazio do njih, planine su toliko bile neprohodne i zahtjevne za putovanje da nitko nije mario za taj surovi kraj svijeta. A oni koji su ipak dolazili, morali su biti kreativni.

Primjerice, guru Rinpoche doletio je u Butan na krilima letećeg tigra kako bi pronio novi nauk budizma. Ta polupovijesna-polulegendarna ličnost i danas je Butancima jedan od glavnih svetaca i heroja, a onaj tko, prema legendi, hodočasti do gnijezda u kojima je leteći tigar spavao i do mjesta gdje je ostavljao svoje tragove, također može pridonijeti mnogo postizanju sreće.

Ne jedu meso, nema nasilja nad živim bićima

Budizam se proširio cijelim Butanom, skladno se izmiješao s prethodnim šamanističkim tradicijama i duboko se ukorijenio. To je prva od dvanaest budističkih zemalja koje sam posjetio u kojoj, čini mi se, zaista vrijede neki stereotipi koje imamo o budizmu – primjerice, da ljudi ne jedu meso i trude se prakticirati nenasilje prema svim živim bićima.

Na zgodnom primjeru to mi potvrđuje Lhendup Tharchen, ravnatelj Nacionalnog parka Jigme Dorji, u kojem je bengalski tigar opažen na najvišoj nadmorskoj visini dosad zabilježenoj – 4200 metara. Ipak, gospodin Tharchen priznaje da nikad nije zabilježeno da tigrovi lete, čime provjeravam njegovu vjerodostojnost, gledano iz našeg zapadnjačkog, skeptičnog i racionalnog kuta. G. Tharchen sad proučava snježne leoparde – teško uočljive zvjerke koje su posvuda kritično ugrožene osim u Butanu.

„Kad snježni leopard zakolje stoku, mlade jakove ili ovce u Nepalu, Indiji, Tibetu, stočari ga traže sve dok ga ne ubiju iz odmazde. Butanci, pak, radije idu astrologu da im kaže koje rituale trebaju napraviti da bi povratili ravnotežu, i to je dovoljno. Svugdje ljudi postaju svjesni nužnosti zaštite okoliša tek onda kad ga izgube. Mi smo tradicionalno svjesni te nužnosti i još ga imamo. Sad radimo na nadogradnji pomoću moderne edukacije i to je formula za uspjeh“, ispričao mi je g. Tharchen.

Bruto nacionalna sreća glavni je cilj i mjerilo razvoja

Okoliš je, čini se, Butancima sav izvor snage, a zaštita okoliša jedan je od glavnih stupova njihova razvoja. Naime, Himalaja je čuvala Butan od ostatka svijeta sve do duboko u 20. stoljeće. Butanci su birali izolaciju, bili zadovoljni onime što imaju, a ne znatiželjni prema onome što se nudi drugdje. Sve do 1961. godine u Butanu nije bilo gradova, novca, škola, cesta, struje... Mala i jednostavna kraljevina kojom je upravljala dinastija pravednih vladara nije imala ni zdravstveni ni sudski sustav, pa čak ni vojsku. No do sredine 20. stoljeća pošast i prijetnja već su evoluirali.

Višestruko nadmoćniji susjedi, Indija i Kina, počeli su okupirati himalajska kraljevstva pa su mudri butanski kraljevi shvatili da je jedini način da se zaštite taj da se otvore svijetu i kažu mu da postoje te da krenu u razvoj, ali pametno i kontrolirano. Kad je došao na vlast 1974. godine, kralj Jigme Singye Wangchuck uvidio je da njegovo kraljevstvo koje čini 600.000 ljudi – pritisnuto milijardom Indijaca na jugu i milijardom Kineza na sjeveru – nikad neće biti ni vojna ni ekonomska sila.

Da bi preživjeli, zaključio je, moraju imati jak identitet, a identitet čine kultura, jezik, religija, arhitektura, nošnja... On nije razumio zašto sve zemlje mjere svoj razvoj BDP-om kad najdublja želja svakog čovjeka nije samo biti materijalno bogat, nego biti sretan. Stoga je osmislio filozofiju bruto nacionalne sreće (BNS) i postavio je za glavni cilj i mjerilo razvoja. Od četiri stupa koja čine BNS samo je jedan materijalno blagostanje, a drugi su zdrav i raznolik okoliš, snažna tradicionalna kultura te pravedno i kvalitetno vodstvo.

Pravedan vođa

Jigme Singye Wangchuck, posljednji apsolutni monarh u svijetu, zaista je bio pravedan i kvalitetan vođa. Svugdje po Butanu susrećem ljude koji su ga upoznali. U selu Chozo u Lunani, najudaljenijoj naseljenoj dolini Himalaje, pričam s Kamchen Dorjijem. „Došao je nekoliko puta, svaki put nenajavljen.

Nije volio da čistimo selo i pripremamo slavlje za njegov dolazak. Nije volio da sklanjamo pogled i izbjegavamo gledati ga u oči, kako nalaže običaj. Bio bi u pratnji svoje obitelji i kraljevske garde, a svi su spavali u našim kućama, jeli ema-datsi (nacionalno jelo: čili sa sirom) kao i mi. Jako su nas se dojmili“, prisjetio se Kamchen. Posljednji put kad je išao pješice po svim selima, od 2003. do 2006. godine, objašnjavao je ljudima nešto što ih je šokiralo.

Odlučio se odreći apsolutne vlasti u korist parlamenta i uvesti demokraciju. Objašnjavao je svima da se on trudi biti dobar vladar i da tako odgaja svog sina nasljednika, ali jednom se može roditi ludi kralj, a ako je sva vlast u jednim rukama, taj čovjek može sam upropastiti cijelu zemlju. Smatrao je da je više ljudi uvijek mudrije od jednog čovjeka.

Zaokret

Narod mu je povjerovao i tako je zemlja 2008. godine zaokrenula u smjeru parlamentarne demokracije. Promjene se i dalje uvode postupno. Ceste se grade polako. Škole i zdravstvene ustanove malo-pomalo sve dublje zadiru u Himalaju. Gospodarski razvoj se događa, ali i dalje oprezno. Pritiscima stranog kapitala se odupiru ako on prijeti okolišu ili kulturi. Nije dozvoljena nikakva gradnja koja ne prati tradicionalnu arhitekturu. Velika većina Butanaca i danas nosi narodne nošnje. S

truja je došla osamdesetih, a danas i najudaljeniji nomadski šatori imaju solarne ploče. Televizija i internet došli su 1999., ali ljudi i dalje radije gledaju romantične sapunice lokalne produkcije nego strane programe. Turista je i dalje jako malo jer je cijena dana boravka u zemlji 250 dolara, kako bi se izbjegli negativni učinci masovnog turizma. Butanci danas žive svoje zlatno doba.

Standard im raste, a želje su im i dalje debelo u okvirima mogućnosti. Budizam ih uči da su žudnje izvor sve patnje. Oni nisu oslobođeni želja, ambicija i stremljenja, ali ne žele ono što nemaju, nego imaju i više nego što žele. Nije li u tome zapravo i ključ sreće?

Životna filozofija

Možda najbolji epilog i odgovor na to pitanje nudi Chador Ghyeltsen iz Shakshepase, sela udaljenog tjedan dana hoda od ceste. Chador je srednjih godina, a kao i svi gorštaci, snažan je i vrijedan. Pripada obitelji koja posjeduje mnogo konja i koja već generacijama vodi karavane po Himalaji. Posljednjih dvadesetak godina, kad su se pojavili turisti koji vole hodati po njegovim planinama, on je – kao i mnogi drugi – nudio svoje karavanske usluge turistima, od čega je nagomilao više bogatstva nego ikad prije.

Posljednjih nekoliko godina u njegovu se svijetu pojavila nova, još unosnija gospodarska aktivnost: lov na Cordyceps sinensis. Kinezi su, naime, otkrili da u butanskim brdima za vrijeme kišne sezone iz stražnjice mrtve gusjenice Cordyceps raste gljivica Sinensis koja se pokazala učinkovitijom u rješavanju njihovih tegoba nego sastojci nosorogova roga, slonove kljove i tigrovih mošnji – zajedno! Pa je zato i skupo plaćaju. Chaddor Ghyeltsen je tako ove godine, kao i mnogi gorštaci, cijelo ljeto kisnuo po brdima i tražio neobične gusjenice. Nabrao ih je dvije kile, zaradio dvadeset tisuća dolara i odlučio ove jeseni odmarati.

A što da radim s tim novcem?

Zatječem ga kako sjedi ispred svoje kuće i odbija vodiče turističkih ekspedicija koji ga nagovaraju da im ustupi svoje konje. Odlaze od njega ljuti dok mu prilazim znatiželjno se smješkajući. Pitam ga zašto ne želi raditi sad kad je najjača sezona karavana – nakon ljetnih monsuna, a prije nego što zima stigne na prijevoje koji će Shakshepasu odvojiti od ostatka svijeta sve do sljedećeg proljeća.

„A što da radim s tim novcem“ odgovara opušteni mudrac uz blaženi osmijeh, „dogodine ću do grada po solarne ploče i metalni krov za kuću, po nove cipele i još neke stvari za djecu. Sada samo želim mirno sjediti ovdje i gledati svoju djecu kako rastu i svoje konje kako mirno pasu na obroncima ovih planina.“