Nije to bila stimulativna intelektualna debata. Iako je važna, nije posrijedi prestižna svjetska konferencija na kojoj ćete čuti mudre ljude i izložiti svoj novi, još neobjavljeni znanstveni rad. Nema recenzentskih komisija i zbornika radova, iako su provjere, ali druge vrste, jednako stroge i znanje na kraju dana nosite sa sobom. Nije ni turistička razbibriga, ni mali izlet u egzotični svijet drugog i drugačijeg. Iako sve to ima svoje mjesto i ulogu u životnom iskustvu, ovdje je trik u nečemu što uporno odolijeva pokušaju opisivanja i uobličavanja.
Otkrit ću vam tajnu… Godine 2017. imala sam priliku prisustvovati duhovnom skupu u budističkom selu nadomak gradu na jugu Indije u kojem sam nekoliko godina zaredom boravila i educirala se. Priliku je posebnom činilo obraćanje Njegove svetosti Dalaj lame koji je trebao održati seriju predavanja o načinima prevladavanja polariziranih perspektiva i težnji za integracijom kulturnog naslijeđa Indije i Tibeta, kao i o potencijalu za akademski preporod drevnog indijskog znanja, i to ne samo u Indiji nego diljem Azije. Iako je svaki boravak u Indiji bio dragocjen, ovaj susret ostavio je dubok trag i donio uvide kako usprkos životnim burama koračati kroz život budan, neokrnjenog duha i širom otvorenih očiju.
Optimizam koji nas vodi
Suosjećanje može biti neophodan sastojak kako bismo premostili sitne razlike od kojih nesvjesno pravimo veliki jaz – najprije unutar sebe. Suosjećanje kao način bivanja, a ne kao sofisticirana tehnika ili teorijski koncept.
Formalnih priprema prije puta gotovo i nije bilo. S obzirom na to da smo prijašnjih godina odlazili u isti kompleks hramova i pokušavali, doduše neuspješno, osim obilaska impozantnih zdanja prisustvovati sličnim skupovima, na put smo se otisnuli bez velikih očekivanja. Radovali smo se što ćemo imati priliku predahnuti od svakodnevnih obaveza i okrijepiti se u uvijek umirujućoj atmosferi ušuškanog samostanskog kompleksa. Čekao nas je put od 80-ak kilometara. Dan prije dogovorili smo se s vozačem kombija da po nas dođe u ponoć kako bismo u ranim jutarnjim satima – po mogućnosti prije zore – već bili tamo. Pred sâm polazak spakirala sam samo nekoliko osnovnih stvari i uputila se na dogovoreno mjesto susreta. Prijašnja putovanja naučila su me da i tu vrijedi krilatica „manje je više”; od svih stvari najvažniji su mi bili dokumenti i kamera bez koje nikamo nisam išla. Ne samo da je bilo živopisno i vrijedno fotografiranja, nego su se na tlu Indije nerijetko događale neobične situacije koje višestruko prkose logici zapadnog čovjeka. Bio je svakako imperativ dokumentirati ovakvu avanturu.
Našu ekipu činilo je osmero ljudi. Neki od njih već su nestrpljivo čekali da krenemo ispijajući čaj s nekolicinom hinduista. Tišinu uspavanoga grada prekida njihov gromoglasan smijeh dok pozdravljaju svakoga od nas. Parkirala sam skuter ispred čajane i prihvatila poziv na čaj. Previše je sladak za moj ukus, ali me budi i grije. Nakon nekoliko minuta neobaveznog razgovora spremni smo za polazak.
Putem upoznajem Kasiju, djevojku poljskog podrijetla i radoznalog duha. U posljednjem trenutku odlučila nam se pridružiti umjesto svoje cimerice. Nakon što je doznala za neophodan protokol apliciranja mjesecima unaprijed i činjenicu da nitko od nas nema službeno odobrenje za ulazak u tibetansko selo, Kasijina prijateljica je razočarano odustala od putovanja. Bila je uvjerena da ćemo cijeli dan provesti na kotačima bez mogućnosti da se uopće približimo željenoj destinaciji zbog strogih regulativa. Kasija je svakako djelovala daleko optimističnije od djevojke umjesto koje je krenula.
Na pragu zlatnog hrama
Stižemo u selo baš u svitanje. Kolone su nepregledne i vozač nam govori da se mora parkirati u podnožju, ali da ćemo poteškoća moći dalje sami nastaviti. Polemiziramo što sve možemo ponijeti sa sobom i užurbano počinjemo naše malo hodočašće. Već je prilično toplo, ali smo laganim tkaninama pokriveni od glave do pete. Usput upoznajemo mlade redovnike koji nam sugeriraju da ih pratimo kako bismo stigli brže i ušli lakše. Nemamo mnogo vremena za razmišljanje i samo slijedimo masu koja se mirno penje beskrajno dugim i uskim ulicama. Cijelo je mjesto okićeno tibetanskim zastavama mira i povremeno se iz daljine mogu čuti zvuci zvončića. Pratimo sve smjernice naših vodiča i prestrojavamo se za njima prema jednom od sporednih ulaza. Ondje nas na dodatnom kontrolnom ulazu čeka nekoliko žena s lijeve i muškaraca s desne strane. Tu je i grupica policajaca koji prate masu sa strane. Dvojica naših redovnika nešto im objašnjavaju gledajući u nas i mašući nam da požurimo. Sve se odvija toliko brzo da još ne shvaćamo da upravo ulazimo u dvorište glavnog hrama dok nas opominju da moramo sve osobne stvari ostaviti na ulazu. Nekoliko trenutaka vlada potpuna pomutnja i negodovanje zašto moramo predati uređaje kojima smo planirali pomno ispratiti cijeli prizor. Shvaćamo da time riskiramo ulazak i prihvaćamo njihove uvjete. Dajemo svoje podatke i dobivamo propusnicu. Naši vodiči nasmijano nas pozdravljaju i rukama pokazuju gdje se možemo osvježiti. Sve se i dalje čini nestvarno.
Nekoliko se trenutaka šutke gledamo, a potom se od koktela uzbuđenja, zbunjenosti, radosti i zahvalnosti nekontrolirano smijemo. Ispijamo neki slatkasti napitak dobrodošlice i uzimamo paketiće riže koje nam daruju kao simboličan blagoslov. Prema Zlatnom hramu dalje nas vodi kolona budističkih svećenica i svećenika, od razigranih dječaka do iskusnih učitelja. Ubrzo stižemo do centralnog dijela gdje se očekuje predavanje. Dok se pokušavamo smjestiti, nekoliko redovnica upućuje nas na dio koji je predviđen za novinare. Nitko nas ništa ne pita, samo nas sprovode kako ne bismo stvarali dodatnu gužvu. Na novinarskim pozicijama čekaju nas slušalice kako bismo mogli pratiti izravan prijevod obraćanja. Razgledamo oko sebe shvaćajući da smo zapravo ispred same bine. U tijeku je intimnija ceremonijalna služba i prizor je impresivan ‒ oko nas je na tisuće članova tibetanske zajednice u odorama boje šafrana koji u plemenitoj tišini, a opet krajnje vedrog duha, čekaju obraćanje velikog duhovnog vođe. Okrećem se prema Kasiji kojoj se naveliko slivaju suze niz lice i osjećam neopisivu toplinu u grudima.
Budući da su nam na ulazu oduzeli sve čime bismo mogli ovjekovječiti ove dragocjene trenutke, od „kolega” novinara posuđujemo nekoliko papira i olovaka kako bismo zabilježili glavne dojmove i energiju cijelog spektakla. U nevjerici smo, gotovo nesposobni međusobno komunicirati. Tko zna što nas je tu zapravo dovelo.
Danima, ako ne i tjednima, cijela grupa do tada potpunih stranaca, a potom dobrih prijatelja – osjećala je duboku zahvalnost za pruženu priliku. Danima, ako ne i tjednima, prožimao nas je nevjerojatan mir koji je Njegova svetost Dalaj lama odaslao prema nama poput gigantskog vala – svojom prostodušnošću, plemenitošću, altruizmom i dječačkim osmijehom. Može biti da je tome pridonio i veliki broj svećenika i svećenica, pa i naše zajedničke namjere.
Dugo su se prepričavale priče i mudrosti koje smo brižljivo čuvali i štedljivo koristili svaki put kada bismo se našli na nekoj životnoj prekretnici. Znali smo da infuzija svjesnosti može samo privremeno oplemeniti postojanje ako se dobivene smjernice marljivo, dosljedno i strpljivo – praktično ne provode. Dirigentska palica bila je sada predana obično - neobičnom čovjeku.
Većini nas bili su poznati ovi duhovni principi, ali su obično izmicali dometu izravnog iskustva. I sama sam se tijekom studiranja susretala s osnovnim postulatima i papagajski ih ponavljala u nadi da ću bolje razumjeti njihovu filozofsku pozadinu. Sada je konačno bilo vrijeme za integraciju onoga što mislim da znam i onoga što zaista jest, onoga što sam spremna primijeniti i onoga što je vjerojatno cijelo vrijeme bilo nadohvat ruke.
Otkrit ću vam tajnu: smisao je biti na pravome mjestu u pravo vrijeme, pravodobno prepoznati sinkronicitete i odoljeti iskušenju koje ih nepogrešivo prati, osvrnuti se oko sebe u potrazi za dostojanstvenim načinima da se odgovorno odustane od prethodnog plana. I posljednje, ali jednako važno - usuditi se gajiti pomalo šašavu vjeru da sve to ima smisla usprkos apsurdnim okolnostima koje se opažaju na površini životnog tijeka. Potrebno je povjerenje da ćeš biti tamo gdje trebaš biti. Prepuštanje kojim ćeš stići tamo točno na vrijeme uz pravodobne unutarnje pripreme i svu usputnu pomoć.
Neće to svakome biti ni primamljivo ni izvedivo. Neće svi povjerovati u mogućnost promjene, pa ni u važnost metamorfoze. Ali postoji mala skupina nježnih ljudi koji osjećaju svaki treptaj i prepoznaju… Jednostavno prepoznaju. Ne mora tu uvijek biti logike, priča se jednostavno pripovijeda, obraćajući se ponajprije srcu. To je dovoljno da bi poruka stigla; da bi se napravio barem i samo jedan korak. I još jedan. I još jedan. I da se svakodnevno korača. Da put vode probuđeni um i mudro srce kroz povjerenje u tijek.
Stabilna unutarnja sloboda
Iako se nagađalo hoće li se Dalaj lama uopće pojaviti zbog privremenih zdravstvenih poteškoća, razveselile su nas informacije o oporavku i formalna obavijest da će se skup održati bez promjena predviđenog programa.
Strogo na vrijeme, svečano otvaranje počinje tradicionalnim obraćanjem dok s govornice dopiru zvuci na desetine indijskih truba, nalik na filmsku scenu najskuplje produkcije. Nakon ceremonijalne dobrodošlice slijedili su inauguracija i poučavanje – blagodat koju će svatko ponijeti sa sobom i širiti dalje. Lamine nasmijane oči koje plijene pozornost i potpuni, zaista potpuni muk. Nije bilo posrijedi ništa nalik našem balkanskom (netko će možda reći starozavjetnom) strahopoštovanju pred autoritetom, nego prije spontani izljev ljubavi i poštovanja lika i djela, primjer istinske dobrote i oličenje (mogućnosti) moralnog uzdizanja svakome tko se odluči za takav životni put.
Dalaj lama počinje izlaganje riječima ljubavi i uvažavanja za sva bića – porukama ohrabrenja i dirljivih spoznaja stečenih kroz bogato životno iskustvo. Pozvani smo da uronimo u sebe kako bismo se pridružili zajedničkim molitvama suosjećanja i samilosti.
Bez obzira na često osvrtanje na duhovno-političku klimu Tibeta i Indije, govor obuhvaća važne teme koje se suštinski tiču svih nas. Ipak, pomišljam kako mi je neobično teško povezati njegovu zvonku boju glasa i dječački izraz lica s pričom o tako ozbiljnim pitanjima. Blagost se osjeća u svakoj riječi, kao da strpljivo zadirkuje vrlinu svakoga od nas.
Transmisija je u tijeku
Osjećam kako se u meni otapa napetost i nešto mekano počinje me obasjavati iznutra. Kao tanano zadovoljstvo koje tutnji kroz biće i ne mari za prolazne probleme, koje pravodobnim pogledom zapravo vidi daleko izvan njih.
Nakon određenog vremena osjećam potrebu odložiti bilješke i skinuti slušalice. Glas prevoditelja je melodičan i ugodno ga je slušati, ali nešto iznutra počinje razumjeti na nekoj drugoj razini. Kao da verbalni izraz više nije potreban. Riječi su u početku bile korisne da zadovolje mentalnu glad, ali uslijedila je faza u kojoj sam dopustila sebi da bezuvjetno osjećam i upijam sve što me okružuje, da samo budem.
Jedan od mojih učitelja imao je običaj na početku svakog meditativnog okupljanja reći: „Spremite se za transmisiju!” Što to zapravo znači i koja bi bila uloga te napomene? Naravno, uvijek postoji prijenos informacija koje nam pružaju bolje razumijevanje određene tehnike ili predstojeće razmjene od učitelja prema učeniku na intelektualnoj razini. Upućivanje na tehničke aspekte uvijek je korisno, ali je često nedovoljno – posebno uzmemo li u obzir transformativnu prirodu ovog iskustva. Ova smjernica, ali i cijeli proces, ponajprije su se odnosili na energetsku interakciju. Dakle, transmisija je ono što se krije izvan formalnih putokaza, što se može prepoznati i primiti samo srcem; sve ono što nosi ton buđenja, što se izravno obraća biću, bez posrednika i dodatnih objašnjenja kao energetski most prema direktnoj spoznaji. Njome je izrečena namjera otvaranja za predstojeće preobražajno iskustvo.
To je na njegovim satovima zaista mijenjalo kompletnu atmosferu i dinamiku, uvodeći nas u stanje naglašenije prijemčivosti; pridonosilo je da važni uvidi nađu svoj put – jer se dopušta da se sve odvija prirodnim tokom, bez potrebe za kontrolom ishoda naših nastojanja.
Osjećam treperenje i neko suptilno otvaranje ispod površine misli. Poput neodređenoga golicanja u srcu – bilo je to stanje kojem imam pristup samo tijekom meditacije. Čini mi se da je tijelo klonulo i primjećujem kako sam na to iskustvo na trenutak htjela zalijepiti etiketu iscrpljenosti. To je, donekle, bilo logično – prethodne noći sam nedovoljno spavala, put je bio kratak kilometražom ali, kako to obično biva u Indiji, vremenski dug, neizvjesnost zbog cijele situacije mogla je biti stres za organizam… Međutim, ponovo osluškujem tjelesne signale. Nije to bila obamrlost nego doživljaj dubokog opuštanja i sigurnosti. Kao da vas nešto ljuljuška i obavija sa svih strana, čista milost koja se spušta i teče kroz vas. I radost, tako fina radost kao predvorje iskustva jednote, dok prepoznajete, svakom česticom svog bića, da ste već dio toga - vi jeste to.
Zapažam promjenu: nema više potrebe da se misli, nema razloga da se bilo što čini, više od svega nema više težnje za uspinjanjem. Nema potrage. Još važnije, nema unutarnjega glasa koji vas na to navodi. Nema više onoga tko traga. Kao da sam sve zaboravila i istodobno bila svjesna svega. Sve je tu. Sve jest. Osjećaj ispunjenosti na razini koji izmiče racionalnom. Stanje intenzivnog prisustva, brisanje iluzornih granica i utapanje u nešto veće. Tijelo više nije bilo ni prednost ni prepreka. Samo duboki naklon za njegovu veličanstvenu svrhu i mogućnost da vidim sve što se odigrava; tiho prisustvo koje diše, osjeća i živi kroz sve nas.
Nešto me poziva natrag. Osjećam nečiju ruku na leđima i taj dodir me vraća natrag, u tijelo. I dalje osjećam bliskost sa svime što me okružuje, ali mi nešto govori kako je potrebno da obučem svoju svijest, da joj omogućim da nastavi putovanje kroz ovozemaljsko odijelo. Otvaram oči i stječem dojam da je sve za nijansu svjetlije, tiše, mirnije. Sasvim sam budna, ali treba mi vremena da ponovno dobijem moć govora; treba mi prostora da ponovno osjetim želju za komunikacijom. Samo slatkoća, neizreciva slatkoća.
Nakon nekog vremena primjećujem da je veći dio naše grupe u sličnom stanju. Neko nečujno blaženstvo na usnama i blistav pogled. Nije bilo desetodnevne šutnje, nije bilo nikakvih konkretnih energetskih procesa, a opet sve je tako čisto i jasno. Bezbroj puta obećavala sam sebi da neću dopustiti da takvo iskustvo iščezne, a ubrzo bih se iznova pitala: kako ipak jest, a da nisam ni primijetila. Takva je priroda ovog čudesnog i čupavog postojanja – svih njegovih sezona i konstantnih promjena.
Takvi su trenuci dragocjeni i ipak relativno rijetki – poput živog dokaza drevnih učenja koja sugeriraju da se u prisustvu pravog učitelja događaju veliki skokovi svijesti. Nešto što nadmašuje kapacitete uma, a opet ga obasjava i umiruje. Nešto što širi srce na nove i krotkije načine. Istinsko suosjećanje, često nepojmljivo našim svakodnevnim životima, pitanjima uma i slatkih čula, ograničenih mogućnosti sagledavanja i spoznaje svega što premašuje okvire materijalnog svijeta i pojavne ravni postojanja. Pripada li to domeni mističnih iskustava ili je jednostavno riječ o intimnom susretu s univerzalnom istinom koja rastapa osobne perspektive i širi čovjekov vidokrug – zajedničko je pitanje i odgovor koji predlažem da potražimo i istražimo u našim srcima.
Arhiviranje uvida
Susret se polako približava kraju. Uzimamo ostavljene stvari, shvaćajući da sa sobom nosimo nešto što nikada ne bismo dovoljno vjerno mogli približiti ni najsuvremenijim tehnološkim otkrićem. Nema te leće koja bi zabilježila one „a-ha” trenutke, nema tog aparata koji bi „upecao“ ljepotu zajedništva i moć povjerenja. Selo napuštamo s nekoliko snažnih uvida.
Svaki trenutak može biti poziv za buđenje neprikosnovene vedrine i hrabrosti da se svejedno voli život – bez obzira na sve ili usprkos svemu. Nitko vas ne može natjerati na to. I nitko vas ne može u tome spriječiti… Da bezuvjetno volite postojanje. Da se ogledate u drugima i dopustite da se oni ogledaju u vama. Dostojanstveno i s integritetom, srcem i duhom djeteta, umom mudraca.
Dalaj lama je nakon toga nastavio svoj put u Bangalore, a mi natrag u Mysore. Kasija i ja ubrzo smo otišle na još jedno kraće putovanje. Moj dnevni raspored bio je neizmijenjen, ali je ostatak boravka bio sasvim drugačiji. Došlo je vrijeme za primjenu.
Mali činovi iza velike scene
Naknadnom refleksijom shvatila sam da je uvijek bilo nečeg hranjivog što me je nagnalo povratku na to mjesto. Ni danas nisam sasvim sigurna je li to zbog obilate i nadasve žive kulturne tradicije koju njeguju, do duhovnog nasljeđa i indijske misli koja se tako brižljivo čuva i dijeli… Je li to i do samog mjesta koje, poput mnogih svetih točaka na planetu, možda ima nešto povoljniju energetsku klimu? Mjesto koje vas, poput velikih učitelja, navodi na plodonosno preispitivanje, dok istodobno daje do znanja da je već sve u potpunom redu.
Ipak, duboko vjerujem da nam posjet energetski jakim mjestima neće ništa ni dodati ni oduzeti. Ona su više poput svojevrsnog aktivatora – sve neiskazane tendencije u nama dobit će dodatni poticaj da isplivaju na površinu. Obično su prvo pojačane naše sjenke – neintegrirani dijelovi unutarnjeg života sazdani od potisnutog emocionalnog naboja. Tik do njih kriju se i velika blaga koja život pojedinca ne samo da čine vrijednim, nego imaju moć, malo-pomalo, oplemeniti cijelo postojanje.
Čini mi se da to vrijedi i za energetski jake ljude. Snažni pojedinci su snažni pojačivači onoga što je već prisutno, što se krije iza praga naše svijesti i nema veliku šansu preživjeti u mraku nakon što prođete čin inicijacije. Tog čina nismo uvijek svjesni, ali ga neizostavno osjećamo. Nije uvijek lak proces, ali je potreban i ljekovit. Neće nas štedjeti i nekoliko puta će nas dovesti do same emotivne ivice – mnogo dalje od onoga što želimo, a zapravo ni više, ni manje od onoga što možemo. Jamči nam da ćemo na drugu stranu obale prijeći žive glave, ali kao sasvim drugo biće koje tek (u)poznajemo. Eh, taj put… Taj divni put.
Iako nije bilo formalnih priprema za konkretni posjet, iz ove perspektive lakše prepoznajem koliko je zapravo vremena, truda i rada bilo uloženo kako bismo svi tog dana bili zajedno. Možda se najinteresantniji činovi odvijaju iza scene, kada nitko ne gleda i kada ne mislimo o krajnjem rezultatu Kada smo razigrani i zaneseni poput djece koja jednostavno jesu. Poput djece koja su dovoljno otvorena da prime ono što ih veseli. Mimo ozbiljnog plana, zacrtanih staza i strogih pravila. Tada se otvara novi prostor za iznimke koje potvrđuju pravila. Tada se osjećate živima i apsolutno budnima. Tada svakom stanicom svog bića znate da sve ima smisla.
Dobar povod za sretan život
I nekoliko godina poslije obuzima me fina toplina kad god se sjetim tog iskustva. Pojedini dojmovi jednako su živi; može biti da je među njima najvažniji uvid u to da je takva svijest dostupna uvijek i svuda, svima nama. Ta razina suosjećajnosti pulsira u srcima svakog živog bića u obliku potencijala. Možemo se prisjetiti da ni život Dalaj lame nije bio pošteđen velikih lomova i burnih preokreta – što unutarnjih nevolja, što vanjskih poraza. Izgnanstvo iz domovine samo je jedno od njih. A može li se išta gore dogoditi čovjeku? Postoji li bolji izgovor za gotovo opravdanu ogorčenost uslijed velike nepravde, dobar povod za ljutnju i strah od trajnoga gubitka temelja? A opet, može biti podjednak poticaj za preobražaj patnje u nešto čisto i uzvišeno, može biti poluga ekspanzije. Nema bića koje nema povoda i za slavlje i za tugovanje. Utjelovljeno probuđeno prisustvo, nedostižni ideal, mudrac, nedodirljivi vođa jednog dalekog mjesta, moćan i prosvijetljen. Ili pak jedan od nas – čovjek od krvi i mesa, predvodnik jednakih, mudar i luckast; onaj koji teži dobroti, ali ipak povremeno griješi. Smije se, plače, zahvaljuje, ispričava se i oprašta. Onaj što promukloga glasa poučava tisuće otvorenih duša spremnih da čuju, prihvate i primijene.