Naizgled nemamo što
Zvuči li vam ovo pitanje poznato? Rezonirate li s njegovom suptilnom dozom tuge i zbunjenosti? Ili možda već znate odgovor jer ste odlučili proći kroz šumu boli kako biste pronašli osunčanu stazu. No pitanje i dalje ostaje ovdje: što možemo učiniti kada naizgled nemamo što učiniti?
Riječ naizgled nije ovdje slučajno jer je gubitak nekoga ili nečega relativan i vrlo težak za prihvaćanje. Jednako relativan kao "normalno", posebice za vrijeme duhovnog buđenja, kada sve više duša svjesno prihvaća informacije koje dobiva od Izvora. Sve nas to usmjerava da pronađemo svoje više ja i pronađemo put natrag do suštinskih vrijednosti: zahvalnosti i bezuvjetne ljubavi.
No pitanje i dalje visi nad nama. Zvuči tako konačno i prazno, poput Pandorine kutije nakon što je Nada izašla.
Oblak straha
Ne postoji mnogo odgovora koji nas mogu zadovoljiti. Mnogi ovo pitanje prihvaćaju kakvo jest, poput velike crne rupe i smatraju da moraju prihvatiti ništavilo bez daljnjeg razmišljanja.
Ovo je pitanje umotano u oblak straha, vječno prisutno u kutu našeg uma. Ne smijemo zaboraviti na teret koji neprestano nosimo, karmički teret koji smo naslijedili od svoje obitelji, prijatelja i ugovore koje smo sklopili s drugim dušama.
U našoj ljudskoj suštini, strah je duboko ukorijenjen i ponekad u njemu tražimo bijeg, vidimo ga kao izlaz, kao ispriku, prijatelja koji nas razumije bez postavljanja nepotrebnih pitanja.
Bojimo se gubitka, bojimo se da ćemo se izgubiti i da će nas napustiti. Očajnički se držimo za druge ljude, mjesta, fotografije, predmete, sve kako bismo pokušali zaustaviti vrijeme. Teško je potisnuti ovu trodimenzionalnu stvarnost, ali ne smijemo se kriviti. Činimo ono što smo naučili.
Što je tama?
Kako, dakle, odgovoriti na ono teško pitanje? Možemo ga riješiti uz pomoć drugog pitanja: što je tama? Je li to samo izostanak svjetla? Što ako je tama zapravo naš strah da se svjetlo nikada neće pojaviti i da će mrak progutati sve što nam je drago?
Kako bismo dosegnuli osunčanu stazu do koje dolazimo prolazeći kroz šumu boli, moramo osvijestiti da je sve energija i sve je relativno. Ništa nije zapisano u kamenu i ne teče poput rijeke. Ono što je bilo izgubljeno, pronaći će svoj put nazad do nas, iako ne možemo znati kada.
Zamislite da ste sami, nasred zelene livade, okupani suncem dok promatrate plavo nebo. Nemate ništa, a opet, imate sve: Osjetit ćete radost koju pruža sloboda i mogućnost ponovnog rođenje, baš poput feniksa. Zapamtite, ptica je samo ptica. A čak je i feniks morao proletjeti kroz istu šumu boli, u kojoj se sada vi privremeno nalazite, prije nego što je dosegnuo svjetlo.
Izbor je na vama.
Izvor: consciousreminder.com
.png)
.png)
