Edgar Allan Poe najpoznatiji je po pisanju o svijetu temeljenom na ljudskim strahovima i užasima o kojima nerado govorimo te osnivanju književnog žanra – detektivska fikcija. Malo je onih koji znaju da je pisao i satire, humoristične priče i šale.

Ovaj neobičan čovjek i genijalan pisac umro je u tajanstvenim okolnostima. Viđen je 3. listopada 1849. kako luta ulicama Baltimorea u lošem stanju, a četiri dana kasnije umro je u bolnici. Sva su medicinska izvješća, papiri i dokumentacija o njemu nestali, uključujući i smrtovnicu, te do danas nisu pronađeni.

Prisjetimo se njegove pjesme Jednoj u raju.


Jednoj u raju

Sve si mi bila, ljubavi,
Sve što mi duša ište
Moj zeleni otok, ljubavi,
I česma, i svetište;
Svud vijenci voća, cvjetne hvoje,
I sve što bješe moje.

Prelijepi snu, ne traješ više!
O, zvijezde nade, što ste sjale,
Sad oblaci vas sakriše!
Glas Budućeg mi viče: “Dalje!”
Ali moj duh se, lebdeć, njiše
Nad tamnim morem prošle sreće
Užasnut, nijem, sve tiše.

Jer jao! Jao, u meni
života svjetlo trne.
“Nikad već – nikad za te”
(kao da valove crne
slušam što šapuću kleti)
“Spaljeno stablo ne cvate,
Orao ranjen ne leti.”

Svi sati su mi poput zore,
A noć ko sanja čista,
Gdje tvoje tamne oči gore,
I gdje ti korak blista:
U kojem plesu sad se vije,
Kraj kojih voda Italije?

Prokleto bilo ono doba:
Od ljubavi su odveli te.
Za tuđi ležaj tad su zloba
I crni zločin oteli te,
Od naših magla i od mene,
Gdje srebro tužnih vrba vene.