Čak 84 posto svjetske populacije pripadnici su neke religije
Od nekoliko vječnih tema, koje uvijek izazivaju veliko zanimanje ljudi i iznova nas intrigiraju, religija je svakako jedna od njih. Koliko su religija i vjera u boga općenito važni u našim životima najbolje pokazuje istraživanje portala adherents.com, koji već godinama sustavno prati religijska kretanja u svijetu. Prema njihovom istraživanju, čak se osamdeset četiri posto svjetske populacije izjašnjava da su pripadnici neke religije.
Otprilike osam posto čine ljudi koji ne pripadaju nijednoj religiji iako vjeruju u boga, a osam posto svjetske populacije čine oni koji u boga ne vjeruju. Naime, kad prolazimo kroz teške i izazovne situacije, dok iskušavamo bol i ne znamo kako se nositi s problemima, potrebna nam je vjera da postoji sila koja ima moć nad svime što se događa te da će, bez obzira na to koliko nam je u određenom trenutku teško, u konačnici sve ispasti kako treba.
Razvezivanje poveznica između duhovnosti i religije
Između religije i duhovnosti sve se donedavno stavljao znak jednakosti, a neki su takvo stajalište zadržali sve do danas. Ipak, u novije vrijeme sve više postajemo svjesni da religija i duhovnost ne moraju nužno biti povezane te da možemo biti produhovljeni čak i ako se ne izjašnjavamo kao pripadnici određene religije i ne slijedimo neko posebno učenje.
Prema takvom shvaćanju, koje, primjerice, zastupaju taoisti, potpuno je nebitno koju praksu primjenjujemo u svom traganju za božanskim jer nas svako iskustvo koje je zasnovano na principima ljubavi vodi bliže bogu.
Naime, ljubav je energija iz koje sve nastaje, pa i mi sami, te je upravo zato, tvrde gotovo svi duhovni mudraci, iskustvo čiste i bezuvjetne ljubavi ono što nas najintenzivnije povezuje s božanskim. I doista, kad smo u ljubavi, oko nas se može rušiti svijet, a mi ćemo, bez obzira na sve, osjećati radost, spokojstvo i mir znajući da smo, obavijeni ljubavlju, potpuno zaštićeni.
Tražeći ljubav, tražimo boga
Međutim, kad smo odvojeni od ljubavi, prekinuta je i naša veza s božanskim. Tad smo prepuni sumnji te često i bez razloga osjećamo nemir, (p)odvojenost i strah. Stoga je ljubav ono za čime svi tragamo i štogod činili, činimo samo zato da bismo u konačnici iskusili ljubav. A tražeći ljubav, svjesno ili nesvjesno, zapravo tražimo boga.
No, ako između religije i duhovnosti stavimo znak jednakosti, onda bi nam i prakticiranje religije također trebalo pomoći da se približimo bogu i intenzivnije iskusimo ljubav. Život u skladu s religijskim pravilima trebao bi nas čvršće povezati i s drugim ljudima te nam pomoći da sve ljude – bez obzira na to što možda razmišljaju ili izgledaju drugačije, dolaze iz drugih kultura ili pak pripadaju nekoj drugoj religiji – prihvaćamo s ljubavlju i poštovanjem, znajući da smo svi stvoreni iz iste energije te dolazimo iz istog Izvora.
Razjedinjenost zbog religije
No, nažalost, to se često ne događa. Od gotovo 4300 religija, koliko ih danas u svijetu ima, svaka od njih na drugačiji način doživljava boga; svaka drugačije vidi pojedinca u odnosu spram božanskoga, njegovu ulogu u ovome svijetu koja iz tog odnosa proizlazi i ima drugačiji stav o tome što se, nakon što napustimo ovu dimenziju, s našom dušom događa. Upravo su te razlike u religijskim stavovima kroz povijest često uzrokovale ozbiljne sukobe među narodima, a čini se da nas one i danas više razdvajaju i udaljavaju jedne od drugih nego što nas spajaju. Osim toga, nerijetko se i sami osjećamo zbunjeno te unutar sebe osjećamo podvojenost i konflikte kad se suočavamo s dogmama koje nam religija nameće, a za koje duboko u sebi osjećamo da nisu u skladu s našim bićem.
Povezanost religije s vlašću
Organizirana vjerovanja u višu silu koja upravlja svim pojavama u Svemiru postoje već desecima tisuća godina. Ipak, religije kakve danas poznajemo datiraju nekoliko tisuća godina unatrag i gotovo su uvijek, u svim kulturama (od Indije i Mezopotamije do Rimskoga Carstva), bile povezane s aktualnom vlašću, a politički vladari, kako bi si osigurali moć, nerijetko su preuzimali i duhovno vodstvo. Pritom su nastojali smanjiti otpore među ljudima te tako učvrstiti i održati svoju političku moć poticanjem određenih sustava vjerovanja (poput onoga da su vladari odabrani božjom providnošću, kako je nezadovoljavajuće stanje posljedica našeg pogrešnog djelovanja u ovom ili prošlim životima te jedino pokornošću, poniznošću i bezuvjetnim prihvaćanjem svoje pozicije možemo zaslužiti božju milost u ovom ili idućim životima i slično).
Pokornost ili kazna
Vjerovanja koja su se u takvim okolnostima poticala, ali i ponašanje koje se od naroda nastojalo ishoditi razlikovala su se ovisno o kulturnom nasljeđu naroda, specifičnim problemima s kojima su se vladari u pojedinim društvima suočavali ili pak ciljevima koje su, koristeći svoju moć, nastojali ostvariti, a to je i stvorilo razlike između religija.
Na području Indije, gdje se društvo već tisućama godina dijeli na kaste koje njihovim pripadnicima osiguravaju bolju ili lošiju poziciju u društvu – pokornost pripadnika najniže kaste postizala poticanjem vjerovanja da su oni svoju nezadovoljavajuću poziciju zaslužili neprimjerenim ponašanjem u prijašnjim životima i kako će im jedino prihvaćanje postojeće pozicije bez otpora pomoći da se karme oslobode u idućem životu. S druge strane, u kršćanstvu su, od uvođenja crkvenih dogmi u 5. stoljeću, trpljenje i poniznost poticani strahom od kazne nakon smrti.
Dogme opstaju kroz stoljeća zbog straha
Naime, ako smo iz nekog razloga (kao što su traumatična iskustva u djetinjstvu koja potiču unutarnji raskol) izgubili vezu s Izvorom, našim će životom, umjesto ljubavi i povjerenja, vladati strah. On je prisutan posebno kad je riječ o sili koju ne možemo do kraja razumjeti, kojoj se ne možemo suprotstaviti i u čijim je rukama cijeli naš život. Strah je jedan od glavnih razloga zašto su se religijske dogme, iako u mnogim aspektima krajnje neprimjenjive na današnji način života, uspjele u pojedinim religijama održati stoljećima te zašto i dalje nerijetko imaju važnu ulogu u mnogim našim životnim odlukama. Osim toga, kad nismo u stanju držati se strogih pravila koja su nam, u svom nastojanju da zadrže svjetovnu vlast, nametnuli vjerski ljudi, često se u nama javlja i osjećaj krivnje zbog udaljavanja od religijskog nauka, a to u konačnici uzrokuje još veći unutarnji raskol te nas sve više udaljava od nas samih.
Kraljevstvo božje je u nama
Međutim, ono što nas udaljava od nas samih, što u nama stvara podvojenost i konflikte ne može nas u konačnici dovesti bliže bogu, nego upravo suprotno. Svi smo, naime, nastali iz iste, božanske energije i zato smo najbliži bogu kad smo najbliži sebi, ako živimo u skladu s onime što nas istinski veseli, što hrani našu dušu i podržava naš duh u njegovoj ekspanziji, a to je jedino moguće kad je naš duh slobodan i nesputan bilo kakvim pravilima ili ograničenjima. Kad smo u skladu sa sobom, tad smo i u ljubavi sa samima sobom, a tek tad možemo uistinu voljeti i druge ljude. Tad naša ljubav prema drugima prestaje biti sebična i uvjetovana te konačno biva lišena bilo kakvih kalkulacija ili očekivanja. Osim toga, kad postanemo svjesni božanskoga gena koji svi u sebi nosimo, odjednom ni druge ljude ne možemo promatrati odvojeno od sebe, bez obzira na to što su neki ljudi naoko drugačiji od nas, što možda žive drugačijim životom ili pripadaju nekoj drugoj religiji. Tad sve ljude počinjemo doživljavati božanskim bićima.
Ili ljubav ili strah
Ako smo sami sa sobom u konfliktu, ne možemo biti u miru ni s drugim ljudima. Tad teško razumijemo pozicije iz kojih drugi ljudi djeluju, odveć olako i (pr)osuđujemo, a obrane drugih ljudi, koje nisu ništa drugo nego odgovor na strah koji iskušavaju u sebi, automatizmom doživljavamo kao napade na sebe, od kojih se i sami imamo potrebu braniti. Zbog svega ovoga ljubav i strah ne mogu postojati istovremeno. Ljubav isključuje strah, a gdje postoji ljubav, tu postoji i sklad, i tu stanuje bog. Gdje postoji strah, tu je uvijek prisutan nemir i u takvim se okolnostima obično i na vanjskom segmentu događaju konflikti.
Namjerno izazvani sukobi
Politički i religijski vladari oduvijek su znali da su strahovi plodno tlo za razne manipulacije, pa su se, pod krinkom religije, kroz povijest često njima koristili kako bi, inicirajući sukobe, svoju moć proširili na nova područja. Srednjovjekovni pohodi muslimana na Europu i kršćanski križarski ratovi u Jeruzalemu samo su neki od primjera, a sličnim se manipulacijama politički vođe, u sprezi s religijom, i danas koriste diljem svijeta. To je u konačnici i uzrokovalo polarizaciju i nedostatak dijaloga među religijama, proširilo strah među ljudima i uvelike ojačalo antagonizam zasnovan na religijskoj osnovi. Umjesto da nas ujedine u našoj potrazi za iskustvom ljubavi i doživljajem božanskoga, religije su tako postale jedan od glavnih razloga unutarnjeg i vanjskog razjedinjavanja i glavni uzročnici neravnoteže u svijetu, koju na ovaj ili onaj način svi osjećamo.
Prema svemu sudeći, razjedinjavanje je počelo onog trenutka kad je duhovnost prestala biti neovisna od svjetovne vlasti te je postala sredstvo za ostvarenje (političke) moći, a to se, čini se, dogodilo samim nastankom religije.
Neuništiva energija ljubavi
Iako bi bilo krajnje pogrešno tvrditi da religije, unatoč svemu tome i svim svojim povijesnim metamorfozama koje su bile potrebne da bi se održale, nisu sačuvale ništa od svoje duhovne esencije ili da nisu pomogle približavanju duhovnosti ljudima i njenom razumijevanju, činjenica je da bi bog i dalje postojao ako bi sve religije svijeta prestale postojati. Bog je ljubav, a ljubav je energija koju je nemoguće uništiti. To je energija iz koje sve nastaje, koja je oduvijek postojala, i koja će postojati i ako religija jednog dana više ne bude. Bili religiozni ili samo duhovni, vjernici ili ateisti, ono što nas sve, neovisno o tome gdje se nalazimo, povezuje, jest želja za iskušavanjem čiste, bezuvjetne ljubavi. Ako smo takvu ljubav na bilo koji način iskusili, onda smo iskusili i boga, a tad nam, kao što je i sam Carl Gustav Jung rekao, ni vjera u boga više nije potrebna jer tad znamo da bog postoji.
.png)
.png)
