Prije 69 godina, u apostolskoj konstituciji "Munificentissimus Deus", papa Pio XII. objavio je dogmu kojom proglašava, objavljuje i određuje "da je bezgriješna i uvijek Djevica Marija Bogorodica - nakon završena tijeka zemaljskoga života - dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu."

Ovime je papa Pio de facto službenim učinio proslavu koja se, i bez ove dogme, u narodu održavala još od 7. stoljeća, uvijek usred ljeta, 15. kolovoza.  U našem se narodu ovaj blagdan uvriježio pod nazivom Velika Gospa. Velika je jer je bila čista, od samoga početka bez grijeha, i jer je kao takva zavrijedila na kraju svoga životnoga puta da bude tijelom uznesena na nebo. Na zemlji nema njezina groba.

Ona je danas Velika Gospa, ali u vrijeme kad su o njoj pisali evanđelisti, bila je samo rubno spominjana ili je pak bila protagonist priče o djevici bogorodici koja se snažno naslanja na neke starije mitove i legende iz drugih religija.

Luka i Matej su prenijeli priču o mladoj djevojci koja začne po Duhu Svetom, i zapravo kao djevica postaje majka, i tako, netaknuta "istočnim grijehom" ima osiguran put izravno u nebo, bez potrebe da, poput svih nas ostalih, čeka Sudnji dan. Ona tako kršćanima pokazuje put, pokazuje što će se zbiti na Sudnji dan. Blagdanom Velike Gospe kršćani slave i svoje buduće uznesenje.

Uz ovu početnu priču o bezgriješnome začeću, evanđelisti je slabo spominju. Ivan ju je smjestio podno križa na Golgoti, ostali evanđelisti nisu. Tu je Isus s križa rekao vlastitoj majci: "Ženo, eno ti sina", misleć na Ivana. 

Još biva spomenuta na par mjesta, u ne baš nježnome kontekstu, primjerice, Ivan ju smješta na svadbu u Kani gdje ona Sinu govori "Vina nemaju", a on joj odgovara: "Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas!"

Slično odricanje od majke i kod Marka, gdje Isus majku ostavlja da stoji pred kućom govoreći: »Tko je majka moja i braća moja?« i potom one u kući poučava kako je svatko tko vrši volju Božju njegov brat, sestra ili majka.

Evanđelisti joj nisu pridali veliku pozornost, Isus je, prema njihovu pisanju, u odrasloj dobi više nije doživljavao kao majku, a eto, kršćani, više od dvije tisuće godina poslije, smatraju je Velikom Gospom, Nebeskom Kraljicom, ljubljenom Majkom, šalju joj zagovore, ona ih uslišava i liječi. Ljudi pritisnuti brigama i nevoljama daleko se češće utječu njoj kao jednoj blagoj energiji, punoj razumijevanja ali i pravoj Majci koja se može u njihovo ime založiti kod Oca i Sina. Majka ne odbija svoju djecu, razmišljaju, a i njezino Dijete će teško odbiti majku.

Evanđelisti je nisu smatrali osobito važnom, no svi kršćani danas gotovo se svakodnevno mole da upravo ona, Velika Gospa, Marija, bude s njima i u času smrti njihove i da se moli za njih.

Blagdan Velike Gospe, zato, nije samo dan obilježavanja uznesenja Marije na nebo, to je i dan slavljenja vlastita budućeg uskrsnuća, ali i dan kad si kršćani mogu dopustiti da budu Njezina djeca, da joj prenose svoje radosti i boli, jer znaju da ona razumije baš sve. Ona je njihova Gospa. Velika Gospa.