Često oko sebe možemo primijetiti negativne osobe koje se žale, koje su zaglavile u ulozi žrtve. Teže je, pak, primijetiti kada smo te osobe mi sami! Prema vlastitom iskustvu znam da se većina nas ima naviku žaliti, na glas drugim ljudima ili u sebi. Poznajem ljude koji su prakticirali 'post od žaljenja i prigovaranja' tijekom kojeg si mjesec dana nisu dozvoljavali te navike. To nije loša praksa, međutim, ako jednostavno pokušamo zaustaviti prigovaranje, propuštamo divnu priliku da u proces uvedemo svjesnost.

Koje se emocije kriju ispod konstantnih pritužbi? Možemo li naučiti živjeti s njima? Možemo li živjeti sa strahom koji je u korijenu te emocije? Ovakvom praksom svjesnosti, dobivamo priliku živjeti sa svojim emocijama, umjesto da jednostavno 'prisilno' isključimo taj dio sebe.

Zašto se žalimo

Žalimo se kad nam se stvari ne sviđaju onakve kakve jesu, tada pomislimo:"Želim da se situacija odvija na moj način!" Dakle, riječ je o frustraciji, iritaciji, ljutnji što ne uspijevamo. Imamo li pravo na to? Zapravo, nema ništa loše u tome da nam ponekad stvari ne idu na ruku - ali postoji strah da nećemo biti u redu ako stvari ne budu onakve kakve želimo. Bojimo se da nemamo kontrolu nad situacijom.

Ako se u potpunosti pokušavamo riješiti prigovaranja, možemo osjetiti kako s nama nešto nije u redu jer se žalimo, da se moramo promijeniti, da smo loši. Riješiti se pritužbi zapravo jest oblik pritužbe.

Vježbanje svjesnosti

Dakle, rješenje je jednostavno biti s onim što jest. Kad se počnemo žaliti, drugim ljudima ili sebi samima, moramo shvatiti da nam se stvari ne sviđaju onakve kakve jesu, gubimo kontrolu i zato osjećamo strah. Jednostavno se prepustite situaciji i pokušajte biti u miru s njom. To je prekrasna praksa.