Pitanje:

"Svi vam govore kako živjeti. Radi ovo... misli ovako... duboko diši... i tako dalje. Ali ne mogu razumjeti zašto živjeti. Za koga? Je li ovo doista svijet stvoren od Boga? Gdje se mi ljudi uklapamo u slagalicu? Mi predstavljamo sve što bi moglo biti loše u kreaciji. Nikad ne provodimo ono što propovijedamo. Cijelo vrijeme dok rastemo, uče nas moralnim vrijednostima, a zatim nas odjednom uče da budemo 'praktični' u pristupu. (...) Ako je ovo naš svijet... ne sviđa mi se ovakav. (...) Zato, zašto Bog dopušta ovo u stvarnom svijetu? Zašto dopustiti osobi da radi pogrešno, a zatim je kazniti? (...) Doista sam zbunjen treba li živjeti u ovom svijetu ili ne."

Odgovor:

"Život je ekspresija postojanja. Postojanje je vlastiti imperativ za življenje. Nije pitanje zašto ili za koga. Sve stvoreno manifestira se i transformira kao način da postane svjesnije sebe dok ne postane potpuno svjesno svoje univerzalnosti. Svi smo dio toga kozmičkog plesa prema samoostvarenju ili potpunom buđenju, i to je unutarnje programiranje inherentno našoj suštinskoj inteligenciji. Naš život i egzistencija nisu uzrokovani vanjskim Bogom ili bilo kojom drugom silom. Mi sami usmjeravamo svoje živote. Religije i običaji koji nam govore da učinimo ovo ili ono mogu ili ne mogu biti od pomoći u našoj trenutačnoj situaciji, ali na kraju krajeva mi odlučujemo što činimo. Vidite li sebe kao žrtvu Boga i društvenih pravila, nećete biti u stanju učiti i rasti na temelju vlastitih izbora. Stoga nije pitanje pušta li Bog da se stvari otmu kontroli; pitanje je zašto mi dopuštamo gubiti kontrolu nad stvarima."