Štovanje Sunca i Sunčevih božanstava možemo pratiti od početka pisane povijesti, a sigurno je da postoji i mnogo tisućljeća prije. U vedskoj kulturi prisutna je cijela klasa Sunčevih božanstava koja se nazivaju Aditye. Ona su bezgrešna i bez mane, zaštitnici su svih živih bića, a štite i duhovni svijet. Jedno od Aditya jest Surya (Sunce), koje označava i našu zvijezdu. Osnovno je vedsko poimanje Sunca sadržano u priči o Suryi koji jaše u kočiji sa sedam konja. Sunce predstavlja jastvo (našu pravu prirodu, našu dušu), kočija naše tijelo, a sedam konja sedam boja vidljivog spektra ili sedam čakri, odnosno sedam razina energija od kojih je sastavljen svijet.

Od Egipćana do Maja

Iz tih vedskih shvaćanja nastali su kasniji mitovi i vjerovanja na koja nailazimo tijekom povijesti. Mitovi o tome kako Sunce prelazi nebom u Sunčevoj kočiji ili barci mogu su naći u drevnoj egipatskoj kulturi u kojoj se Sunce štovalo božanstvima Ra ili Horus. Te su mitove preuzeli Grci i Rimljani, a ima ih i u nordijskoj mitologiji. Ono što je zajedničko tim shvaćanjima i vjerovanjima jest da, ako Sunce već nije predstavljeno kao princip kojim se ovaj materijalni svijet manifestira, onda je barem stavljeno u središte štovanja kao princip kojim se ovaj svijet održava. Odnosno, ako nema Sunca, nema ni života.

U Srednjoj Americi prije više tisuća godina razvilo se nekoliko sustava Sunčevih kalendara, među njima aztečki i majanski, koji kao osnovu računanja prolaska vremena imaju kretanje Sunca. Oni govore o nekoliko ciklusa pojavljivanja i nestanka Sunca, a s njim i ovog svijeta (jedan takav ciklus završio je 2012. godine). Kako bi se Suncu udovoljilo, tijekom vremena su mu se, na ovaj ili onaj način, prinosile velike žrtve. Ta se praksa, srećom, nije primjenjivala u tolikoj mjeri u ostalim većim sustavima vjerovanja.