Interes za istraživanje špilja

Već stoljećima među znanstvenicima - zaljubljenicima u zemlju i prirodne fenomene vlada veliki interes za istraživanje špilja. Cilj takvih istraživanja jest ispitati što se sve nalazi ispod površine zemlje, duboko ispod zemljine kore, u takozvanom mjesečevu krajoliku u koji sunce ne prodire.

Kao prirodni podzemni otvori, špilje skrivaju mnogo tajni. U njima se nalaze geološki, klimatski i hidrološki zapisi naše daleke prošlosti. Razni talozi koji u njima nastaju, kemijskim djelovanjem vode (stalagmiti, stalaktiti) često nas oblicima i veličinom impresioniraju i pozivaju da ih posjetimo.

Druge osobe nakon izlaska na površinu

Pa ipak, koliko god nam špilje (na prvi pogled) bile zanimljive, većina ljudi ni u turističkom posjetu u njima se ne osjeća ugodno. Što dublje u njih ulazimo, osjećaj nelagode ili straha se pojačava, sve teže dišemo, a što duže u njima boravimo, u stalaktitima i stalagmitima počinjemo uočavati razne oblike, predmete, čak i ljude.

Postoje zapisi da su i sami speleolozi, koji su zbog istraživanja bili primorani dulje ostati u špiljama, već nakon prvog dana provedenog ispod zemlje osjećali tjeskobu, strah i druge negativne emocije, da su imali razna priviđanja, ali i da su iz njih izašli kao drugačije osobe. Kao da su se i oni ispod zemljine površine susreli s demonima iz svoje podsvijesti, kojih na sunčevoj svjetlosti nisu bili ni svjesni. No oni koji su uspjeli svladati svoje podsvjesne demone pomaknuli su se naprijed u razini svjesnosti.

Iskustva zapisana u podsvijesti

Naime, naša je podsvijest naša sjena. Baš kao i špiljin krajolik, simbolizira je Mjesec, a da bi nas takav, nepoznat krajolik prestao plašiti i uvjetovati, potrebno je s njim se suočiti - osvijetliti ga i osvijestiti.

Jer baš kao što je u unutrašnjost zemlje utisnuta cijela njena povijest, tako su i u našoj podsvijesti zabilježeni svi sadržaji našeg života, sve emocije i iskustva, a mnoga od njih neugodna su i bolna. Neka od tih iskustava smo zaboravili, brojna smo namjerno potisnuli kako ne bismo osjećali bol, a mnoga od njih proživjeli smo u godinama kada nismo ni mogli biti svjesni što nam se događa.

Sva ta iskustva na razne načine utječu na naše ponašanje, percepciju, odluke te općenito, na kvalitetu našeg života. Pa iako želimo živjeti bolje, intuitivno znamo da kopanjem po svojoj podsvijesti možemo naići i na mnogo zastrašujućih sadržaja i zato se često s njima ne želimo suočiti.  

Glastonbury Tor

Kada ulazimo u unutrašnjost zemlje, kao da ulazimo u vlastitu podsvijest. Ona je duboka i mračna i nikad ne znamo na što ćemo u tom krajoliku naići, pa nas stoga i zastrašuje. Ono na što nas stalagmiti i stalaktiti u špiljama podsjećaju zapravo je sadržaj naše podsvijesti, koja i komunicira putem oblika i simbola, i oni nam puno otkrivaju o nama. I C. G. Jung, koji je mnogo radio na podsvijesti i simbolima, tvrdio je da nam boravak u špiljama može uvelike pomoći da transformiramo svoje uvjetovanosti te se zalagao za uvrštavanje speleoloških putovanja u proces psihoterapije.

Međutim, ulaskom u podsvijest i njenim oslobađanjem od potisnutih sadržaja u nama se otvara i portal za izravnu komunikaciju s božanskim, koji je u uobičajenim stanjima svijesti zatvoren. Vjerojatno nije slučajno što se ispod Glastonbury Tora - svetog mjesta Druida i Kelta, koje se obično vezuje uz četvrtu Zemljinu čakru i na kojemu su zabilježena mnoga transcendentalna iskustva, nalaze brojni podzemni kanali i prolazi. Kao da nam se i na taj način simbolično poručuje da bez zavirivanja u najmračnije dijelove sebe ne možemo ostvariti transformaciju i iskusiti božansko.