Zenitno svjetlo
Na rubu malog kukuruzišta u blizini ruševina majanskoga grada Chichén Itze, u sjeni rijetkoga tropskog stabla, glas mahnito odzvanja uz otvor vrela. “¡Lo vi! ¡Lo vi! Vidio sam ga, vidio sam ga!”
“¡Sí, es verdad! Da, istina je!”
Nagnuvši se nad otvor, podvodni arheolog Guillermo de Anda želi se uvjeriti da je to ono što je toliko mjeseci čeznuo čuti. “Što je istina, Arturo?” Njegov kolega, arheolog Arturo Montero koji pluta dolje u vrelu, opet zaviče: “Zenitno svjetlo! Stvarno radi! Dolazi ovamo dolje!”
De Anda i Montero ovamo su došli otkriti je li voda na dnu toga inače nezanimljivoga prirodnog izvora, cenotea, djelovala kao sveti sunčani sat i mjerilo vremena za drevne Maje tijekom dva dana u godini, 23. svibnja i 19. srpnja, kad je Sunce u zenitu, odnosno okomito iznad glave i ne baca sjenu. Činjenica da je cenote smješten izravno sjeverozapadno od glavnog stubišta poznate središnje piramide El Castillo u Chichén Itzi i unutar je granica toga tajanstvenoga grada, davala je svemu osobit začin zanimljivosti.
Jesu li svećenici Maja prije nekoliko stoljeća čekali upravo u ovom vrelu da bi provjerili i ispravili svoja mjerenja kuta Sunca kad dosegne vrhunac, što ono čini samo u tropima? Jesu li ovamo dolazili u vrijeme suše da zabrinuti ponude žrtvu ili u bolja vremena da zahvale za obilnu žetvu? Jesu li vjerovali da je to mjesto gdje se sunce i velikodušne vode susreću i donose život? Ta i druga pitanja, koja uključuju odnos Maja prema bogovima, svom svetom gradu i iznimno preciznom kalendaru, ono su što istražuju ta dvojica arheologa.
Živi bogovi
Za današnje Maje stari bogovi još su uvijek vrlo živi, a Chaak, vladar cenotea i spilja, jedan je od najvažnijih. Za dobrobit živih bića on s neba izlijeva vodu koju čuva u zemljanim posudama u svojim spiljama. Chaak je i jedan i mnogi: svaki prasak groma zasebni je Chaak koji otvara posudu i pušta da kiša padne. Svaki bog nastanjuje zaseban sloj stvarnosti, zajedno s desecima naizmjence spokojnih i gnjevnih bogova koji žive u 13 svjetova iznad zemlje i 9 podzemnih. Svi oni zajedno ispunili su živote Maja snovima, vizijama i noćnim morama; kompliciranim kalendarom poljoprivrednih razdoblja i rituala plodnosti te čvrstim osjećajem kako stvari valja činiti.
Što se tiče vode za polja... E, tu na scenu stupa Chaak. Da bi kukuruz rastao, potrebne su sezonske kiše, a one moraju stizati po preciznom rasporedu: kiše ne treba biti zimi, da polja i šume budu dovoljno suhe pa da do ožujka mogu gorjeti; nešto kiše potrebno je početkom svibnja da tlo omekša za sadnju i sjetvu, kao i po posijanom sjemenju; na kraju je dosta kiše potrebno da stabljike natjera da rastu prema nebu i klipove zrelog kukuruza da se debljaju. Neredovita kiša u bilo kojem dijelu godišnjeg ciklusa znači manju porciju hrane za obitelj.
Žrtve za dulje suše
Nije riješeno pitanje zašto su veliki majanski gradovi-države na Yucatánu propali jedan za drugim, no čudo je zapravo što su uopće preživjeli kad ih je prehranjivao kukuruz uzgajan u tako teškim uvjetima.
Ipak, Maje jesu preživjeli – pa i cvali – ponekad ubirući obilnu žetvu, a ponekad, kao što Guillermo de Anda vjeruje da se dogodilo u holtunskom izvoru, prinoseći žrtve u cenoteu za dulje suše, kada se razina vode znala spustiti i za šest metara.
Chaaku i danas upućuju molitve i prinose žrtve. U Yaxuni, gradiću u središtu poluotoka, takva je svečanost priređena jednoga vrućeg i suhog jutra, kad je kiša već podosta kasnila, a oblaka nije bilo na vidiku. Očajni zbog suše, mještani i njihov hmem dva su se uzastopna dana bez odmora i spavanja trudili uvjeriti Chaaka da dođe. Prešli su dug put kroz prašumu do tajne spilje i spustili se do njezina središta niz zastrašujući sustav konopa da bi došli do vode nužne za svečanost. Podigli su oltar, iskopali pib, podnijeli golem trošak da nabave 13 ugojenih kokoši za obredni obrok, čuvali oltar tijekom noći uz molitvu i napitak balché, napravili hrpe 13-slojnog kruha od kukuruza i sjemena tikvice koji žene nisu smjele dirati, ispekli ih u pibu te izvadili iz njihova vatrenog ležišta, koje su ostavili otvoreno kako bi se para mogla dizati izravno bogu kiše kao žrtva.
Isus i Ivan Krstitelj
I sada je hmem Hipólito Puuc Tamay, usporen žilav čovjek u ispranoj košulji s crvenom šiltericom na glavi, stajao ispred oltara i molio se Chaaku, Isusu Kristu, svim svecima, Ivanu Krstitelju, silama zemlje i neba, pa opet Chaaku – da sveti blagoslov kiše padne na njih i na sve okolne zajednice Maja, da uspiju preživjeti još jedno Sunčevo razdoblje. Prema uputama hmema, jedan mještanin čučao je na stijeni iza i pokraj oltara, nepomičan, samo pušući s vremena na vrijeme u jednu od tikvica u kojima Chaak pohranjuje vjetar. On je tada također bio bog kiše i sjedio je sklopljenih očiju da svojim strašnim pogledom ne naškodi svečanosti. Dva su ga druga sudionika dovela do oltara, okrenutog leđima, da primi hmemov neutralizirajući blagoslov.
A bilo je i “žabica”: petorica pomalo sramežljivih dječaka čučala su u podnožju oltara-svijeta, u svakom kutu po jedan i jedan u sredini. Četvorica su govorila: “Hmaa, hmaa, hmaa”, a peti: “Lek lek lek lek lek”, što je pomiješano zvučalo nevjerojatno nalik žabama za večernje kiše.
Čistinom je, niotkuda, zapuhao vjetar. Grmljavina se zakotrljala u plavoj daljini.
Kiša je započela dok se svečani obrok piletine te kruha od kukuruza i sjemenki dijelio iscrpljenim muškarcima – lagani, osvježavajući ljetni pljusak. To je znak, rekao je hmem, da je Chaak primio ponuđenu žrtvu i da je bio zadovoljan molitvom. Zemlja će možda uskoro biti spremna za sjetvu...
.png)
.png)
