Legenda o Djedu Božićnjaku seže od svetog Nikole do Mire, biskupa iz ranog kršćanstva, poznatog po velikodušnosti i ljubavi prema djeci. Jedna od slavnih priča o njegovoj velikodušnosti kazuje da je ubacio vreće blaga kroz prozor kuće siromašnog čovjeka da bi mu poslužile kao miraz za kćeri, koje bi inače bile prodane u roblje.
Zlato je odsjelo u domaćinove čizme, koje su se sušile pokraj peći. Zato i danas djeca ostavljaju čizme pokraj vrata da bi im sveti Nikola u njih položio dar na svoj blagdan 6. prosinca.
Lik tog sveca, poznatog po dugom crvenom kaputu i bijeloj bradi, u brojnim je zemljama poslužio kao uzor za Djeda Božićnjaka, koji je u kršćanskoj kulturi postao glavni raznosač darova na sanjkama koje vuku sobovi. Prema istraživačima, najzaslužniji za pretvorbu svetog Nikole u debeljuškastog božićnog darodavca sa sanjkama punih igračaka bili su nizozemski doseljenici u Novi svijet, to jest današnje Sjedinjene Američke Države.
Povezanost svetog Nikole i Djeda Božićnjaka vidljiva je iz engleskog imena potonjeg, koje glasi Santa Claus, a to nije nitko drugi nego Saint Nicholas, odnosno sveti Nikola. No u većini kršćanskih sredina sveti Nikola zadržao se kao djelitelj darova na svoj svetak, pa je tako najmračniji mjesec u godini, prosinac, dvaput „osvijetljen“ prilikama za druženje, darivanje i radost.
.png)
.png)
