Tajna uskrsnuća

Što ako se ništa nije dogodilo?

Zeitgeist

Do dana današnjega nema jasnog dokaza za tezu da Isus Krist nije bio povijesna osoba. Naprotiv, daleko ih je više toj tezi u prilog nego u prilog razmišljanjima o tome da se radi samo o legendi o bogu Suncu ili nekom nebeskom zbivanju u skladu s astrologijom (kako je najviše popularizirao pseudoznanstveni dokumentarac Zeitgeist, a kasnije su to razrađivali i drugi teoretičari zavjere).

Čak je i zakleti ateist Richard Dawkins dopustio mogućnost postojanja povijesne osobe Isusa Krista, jer nema dokaza za suprotno, pa je u svom ironičnom stilu napisao esej Ateisti za Krista, u kojem je “tako naprednom misliocu” predvidio, da se kojim slučajem pojavio danas, da bi bio ateist.  

Krist u povijesnim izvorima

Pitanje povijesnosti Isusa Nazarećanina istražuje se još od razdoblja prosvjetiteljstva, a ono što je do danas sakupljeno kao dokaz, uz biblijske izvore, jesu i nekršćanski spisi poput svjedočanstva Josipa Flavija, povjesničara iz 1. stoljeća naše ere koji je u svom djelu “Židovske starine” zapisao: “U to vrijeme pojavio se Isus, mudar čovjek, ako se uopće može nazvati čovjekom. On je činio čudesna djela i bio je učitelj onima koji radosno prihvaćaju istinu. Privukao je k sebi mnogo Židova i mnogo Grka. On je bio Krist. Kada ga je Pilat na traženje uglednika iz našega naroda osudio na križ, oni koji su ga otpočetka ljubili nisu ga napustili jer im se živ ukazao treći dan...”

Uz Flavija, Krista spominje i Publije Kornelije Tacit, jedan od najvažnijih povjesničara starog Rima. U opisu Neronovih progona kršćana u rimu 64. g. naše ere, piše: “Neron je izmislio dežurne krivce – i vrlo pomno kaznio notorno pokvarene kršćane ... Njihova začetnika, Krista, za Tiberijeve je vladavine pogubio upravitelj Judeje, Poncije  Pilat...”

Isusa spominju i u raznim apokrifnim spisima pronađenim u svitcima na Mrtvom moru, pa je izvjesno da je u to vrijeme, u Judeji, doista postojao čovjek koji je propovijedao vrijednosti koje su se održale do današnjih dana. Je li pritom on bio samo prosvijećeni čovjek ili ujedno i bog, kako nalaže kršćanska dogma, ostaje svakome pojedincu da sam raščisti sa sobom.

Brojne teorije o uskrsnuću

Daleko veći misterij jest samo uskrsnuće. Mnogi se znanstvenici bave upravo tim pitanjem, što se tada, trećega dana po Kristovu raspeću doista dogodilo? Racionalno će svatko reći da se radi tek o metafori prelaska iz tjelesnog u duhovno, a ne o stvarnom ustajanju iz groba, u svom fizičkom, smrtnom tijelu.

Čak i sam Pavao u poslanici Korinćanima postavlja pitanje: “Kako uskršavaju mrtvi? I s kakvim li će tijelom doći?” (15,35), pa objašnjava “Ima tjelesa nebeskih i tjelesa zemaljskih, ali drugi je sjaj nebeskih, a drugi zemaljskih” (15,40) te dodaje “Ako ima tijelo naravno, ima i duhovno” (15,44) čime označava da postoji razlika između tjelesnog rođenja i duhovnog rođenja (uskrsnuća).

Tijekom godina razvijeno je doista mnogo teorija o tome što se dogodilo one nedjelje, u rano jutro, kad su žene pošle do Kristova groba.

One sežu od ridikuloznih, poput one da su žene u ranu zoru pogriješile u kojoj je grobnici bio smješten Isus, pa su ušavši u krivu vidjele prazan grob, uplašile se i pobjegle, preko toga da je to bila kolektivna halucinacija Isusovih učenika, do one da Isus zapravo i nije umro na križu, već se samo onesvijestio, potom se u grobnici probudio, ustao, izišao i predstavljao kao uskrsli Krist.

Ovoj posljednjoj je pridano dosta važnosti, no malo je vjerojatna, ako se uzme u obzir koju je torturu prošao prije samoga raspeća te koliko je dugo umirao na križu. Usto ga je vojnik, prije skidanja s križa, probo kopljem, kako bi se uvjerio da je mrtav, a i malo je vjerojatno da bi ga vojnici predali da se nisu uvjerili da je doista mrtav.

Netko je ukrao tijelo?

Nešto ozbiljnija teorija je da je netko ukrao tijelo. Prema evanđeljima, proširili su je židovski glavari koji su, navodno, dali novac vojnicima koji su čuvali grob i rekli im da prošire priču o tome kako su učenici, dok su vojnici spavali, noću ukrali Isusovo tijelo (Matej, 28,13). No, iz samih evanđelja se vidi kako su učenici bili skupina prilično uplašenih ljudi koji su osobito nakon raspeća bili prilično dezorijentirani, posakrivali se i prepustili ženama da dovrše pogrebni obred.

Takvi kakvi su bili nisu mogli smisliti plan koji bi “držao vodu” dvije tisuće godina, vrlo brzo bi bili otkriveni, osobito nakon što su uslijedili brutalni progoni kršćana. Dogodilo se nešto puno jače što ih je, od uplašenih sljedbenika, pretvorilo u gorljive propovjedače Kristova nauka, spremne da umru kao mučenici. Što se doista dogodilo? 

Ključ je u platnu

Ovim se pitanjem pozabavio Thomas de Wesselow, koji je nakon dugogodišnjeg proučavanja objavio knjigu Znak – Torinsko platno i tajna uskrsnuća, koju je nedavno objavila izdavačka kuća Znanje. Nije nevažna činjenica kako se radi o povjesničaru umjetnosti koji je ujedno ateist. Ovaj je čovjek, moram priznati, pružio do sada najbolje i najuvjerljivije odgovore na to pitanje svih pitanja. Pošao je putem istraživanja Torinskoga platna, relikvije smještenje u Torinskoj katedrali.

Radi se o platnu u koje je navodno bilo umotano Isusovo tijelo nakon što je skinut s križa. Na tom je platnu otisak prednje i stražnje strane tijela izmučenog muškarca, čije rane korespondiraju s ranama koje je navodno Krist zadobio tijekom mučenja i raspeća. Dug je put ovoga platna i ovdje nema prostora pisati o njegovoj sudbini, no, zanimljivo je spomenuti da ga brojni znanstvenici proučavaju već godinama i ni dan danas nemaju odgovor na to kako je nastao taj odraz?

Godine 1988. provedeno je datiranje platna ugljikom pod vrlo sumnjivim okolnostima (Vatikan se debelo upleo u proceduru čime je kompromitiran konačni rezultat) te je na konferenciji 13. listopada iste godine obznanjeno kako se radi o srednjevjekovnoj krivotvorini. Thomas de Wesselow to pobija svojim istraživanjem i platno smješta u Kristov grob. Platno je dokaz da se dogodilo nešto doista veliko što je razuvjerilo svakog skeptika i svatko tko ga je vidio, a vidjeli su ga mnogi u ono doba, pošao je Kristovim putem, jer se nije mogao oduprijeti snazi toga dokaza.