Kontemplacija - zaboravljena kršćanska mistika

Istodobno izranjaju i razni osjećaji. Najprije ne znamo što tu uopće radimo i što nam je to trebalo. Ima li to ikakve koristi i može li nam to neobično iskustvo išta donijeti u životu. Čudimo se sami sebi, gledamo „očima vanjskog svijeta“ i pitamo kako bi „izvana“ izgledalo ovo naše nepomično sjedenje i hodanje ukrug, što bi nam, da nas sad vide, rekli kolege, šefovi, prijatelji... Poslije izranjaju osjećaji iz dubljih slojeva psihe, naši osobni strahovi, ljutnja, slabosti, ovisnosti o određenim idejama, vizijama života, osobama...

„Ne potiskivati ništa što se penje prema našoj svijesti. Srdžba i mržnja jake su energije, ne smije ih se potiskivati, nego izraziti, a potom transformirati u pozitivne snage. Mogu nam se javiti i strahom obuzeti događaji iz djetinjstva“, govori fra Mladen, a u njegovim me riječima, osim značenja, miluje i vlastiti zaboravljeni jezik. Kako je kršćanska mistika pala u zaborav, tako je i jezik kojim se ta iskustva opisuju postao onaj koji smo „uvezli“ što iz drugih kultura, što iz stranih prijevoda. Strahom obuzeti događaji iz djetinjstva, zapisujem riječi u bilježnicu dok mi nisu pobjegle i dok ih ne potisne neka inačica prevedena iz suvremene self-help literature.

Petodnevno povlačenje u tišinu

Tečaj kontemplativne molitve u franjevačkoj crkvi tek je uvod u povlačenje u tišinu koje se jednom ili dvaput godišnje odvija na otočiću Košljunu. Povlačenje u tišinu znači da se pet dana boravka na otoku šuti i ne komunicira. Preporučuje se i minimalna komunikacija s vanjskim svijetom, javljanje SMS porukama samo ako je nužno. Uz svakodnevne kontemplativne vježbe uključen je rad, pjevanje, molitvene geste (pokreti tijela)...

Dobrobiti takvog povlačenja moji su sugovornici teško mogli uobličiti u riječi. Treba osjetiti kako je teško progovoriti nakon pet dana, koliko mnogo energije gubimo na govor i koliko je buke oko nas koja nas odvlači od sebe samih. Svatko bi si barem jednom u životu trebao priuštiti iskustvo višednevne šutnje i potpune okrenutosti osjetilima, prema unutra. Poruke iz nutrine koje tada čujemo važan su putokaz kroz život i svakodnevicu u koju se vraćamo.   

Premda se na tečajevima kontemplacije sudionici zbog poteškoća često zaklinju sami sebi da im je to posljednji put i da se „više neće vratiti na kontemplaciju“, u mojoj je grupi bilo onih koji su već 15-ak godina na ovom putu. I to je odustajanje, naime, dio puta, ali ono što ih vraća na njega uvijek je jače. Kad sam ih pitala što ih iznova vuče natrag, kažu da je to, prije svega, unutarnji mir, a s godinama i snažno povjerenje u vodstvo koje im daje sigurnost da se mogu i znaju nositi sa svime što što im dolazi ususret na životnom putu. Snaga prepuštanja. 

Poljubi, ostavi i traži svoj put

„Ego želi nešto imati, znati i htjeti. Sve dok ta tri „nešto“ ne umru, život je težak. Kontemplacija je vježba puštanja ega. Učimo molitvu za život, promjenu u životu“, fra Mladen objašnjava jedan od ciljeva kontemplativnog puta. Nema velikog života bez velike smrti, smrti ega, poučavali su i pustinjski oci – kršćanski mistici koji su se na putu spoznaje povlačili u pustinju. Rečeno fra Mladenovim riječima: „Sretan je onaj tko je upao u toliku nevolju da mu ništa drugo ne preostaje nego se promijeniti.“

Oslobođeni ega, spremni smo prihvatiti sve onakvo kakvo jest, a onda to pustiti, pomiriti se i iskustvu pružiti ruku. „Sve prihvaćam s ljubavnom pozornošću“, govorio je Sv. Ivan od Križa. Do tog se stanja kreće duhovnim putom, ali pritom nikako ne smijemo zanemariti tijelo, kažu mistici. „Postupajte sa svojim tijelom brižno da bi vaša duša imala slast u njemu prebivati“, riječi su Sv. Terezije Avilske.

U maniri najvećih mistika, sa sviješću da svi putovi vode k Bogu, fra Mladen nam na kraju tečaja govori: „Ako vam kontemplacija ne donese odgovore, ne pruži smisao, ako nije vaš put – poljubi, ostavi i traži svoj put. Ali traži svoj put.“

Više o kontemplativnoj molitvi doznajte na www.jeka-tišine.org