U doba ratova, zaraza i nasilja on propovijeda ljubav prema bližnjemu. Dok je svima na pameti samo to kako da steknu što više, on odustaje od svakog posjedovanja. Svojom ljubavi prema prirodi, bezuvjetnim inzistiranjem na miru i ...
Pojavit će se nacija proroka...
Tisuću godina nakon svoga osnutka, u 11. i 12. stoljeću, Crkva se pretvorila u svoju suprotnost, napravila je previše kompromisa sa svijetom. Dok su biskupi ubirali razna dobra, sela su bila puna sirotinje, a oni koji nisu mogli raditi, poput staraca i bolesnih bili su izloženi zanemarivanju i okrutnosti. U takvim mračnim vremenima uvijek zaiskri plamičak prosvijećene duše, tračak dobrote koji, ako se dovoljno ne pazi, može prerasti u velik, revolucionaran plamen koji mijenja svijet.
Po cijelom zapadnom svijetu tako su sve više počeli tinjati plamičci otpora. Kalabrijski redovnik Joakim iz Fiorea prognozirao je skori dolazak doba Duha kad će čovječanstvo početi živjeti prožeto ljubavlju. Počeli su se javljati pokreti poput lionskih siromaha, katara, bogumila...
U to je vrijeme živjela i najveća katolička mističarka Hildegard von Bingen, koja je u jeku svih ovih zbivanja rekla: “Pojavit će se nacija proroka prosvijetljena s visina, živjet će u siromaštvu i samoći... I anđeli će se vratiti kako bi se mirno ponovno nastanili među ljudima”.
Isprazan život mladog plemića
Takav je bio povijesni okvir u doba kad se 1182. godine rodio Franjo Asiški. U 12. stoljeću gradić Assisi prolazio je gospodarski i društveni boom, a Franjin otac, Pietro Bernardone, obogatio se trgovinom francuskih tkanina (legenda kaže da je upravo zbog toga svome sinu nadjenuo ime “Francuzić”, odnosno Francesco). Franjin je životni put već bio predodređen, očekivalo se da naslijedi očev posao. Vodio je život bogatog razmaženog nasljednika.
Suvremeni izvori govore o tome kako je bio okružen igrom i pjesmom, dan i noć se provodio po Assisiju s društvom. Pritom je bio široke ruke, i sve što je zaradio trošio je na čašćenja. Franjo je bio častohlepan mladić, sanjao je o slavi i blistavoj budućnosti viteza. Izazov je navodno uslijedio 1202. godine.
Pad
Dugo je između Assisija i susjedne Perugie vladalo ogorčeno rivalstvo koje je na kraju završilo strašnim ratom. Na obalama Tibera Franjo je dočekao poraz svoga grada. Samo zahvaljujući odori koja je ukazivala na to da je iz bogate kuće nije bio pogubljen. Pobjednici su bogate sinove Assisija odveli u zatočeništvo kako bi ih mogli mijenjati za novac.
Nakon više od godine dana mračnog zarobljeništva Franjo izlazi na slobodu da bi se odmah potom razbolio i ležao nekoliko mjeseci. Pretpostavlja se da je obolio od malarije. Ništa mu se više ne čini kao prije. U jednom trenutku, tijekom dugog ležanja zbog bolesti, Franji je postalo jasno da mu je život, unatoč svem bogatstvu, zapravo isprazan. Počinje tragati za smislom svoga postojanja i luta besciljno po kraju.
Misteriozan susret
Nitko zapravo ne zna točno koji je to bio događaj koji ga je naveo da posve prekine s dotadašnjim životom. Je li to bila ona vizija u poluraspadnutoj crkvi svetog Damijana (San Damiano) u ljeto 1206. godine, kad je, dok se molio, s križa čuo riječi: “Franjo, idi i obnovi moju crkvu koja se posve raspada”.
Je li to bio susret sa siromaštvom na koje je nailazio u tamnim uličicama Assisija? Ovdje je nemoguće ne povući paralelu s indijskim plemićem Siddharthom koji se iz istog razloga, susreta sa siromaštvom i očajem svijeta, odrekao bogatstva i svoje obitelji, te nastavio živjeti u askezi.
Ili je to bio onaj mistični susret s gubavcem na uskom puteljku izvan Assisija, kad je sišao s konja, dao mu novčić i poljubio ga u ruku. Ruka se doimala poput ruke kostura no Franjo je kasnije uvidio da je preko te ruke poljubio Krista.
Koje god iskustvo bilo okidač koji je do temelja promijenio Franjin život, sada je pred svijetom bio čovjek koji više nije mogao zatvarati oči pred sirotinjom i patnjom. Onoga dana kad se počeo s time suočavati, nestalo je sjene koja se nadvila nad njegovim postojanjem, odjednom je sve dobilo smisao.
