Pojavit će se nacija proroka...
Tisuću godina nakon svoga osnutka, u 11. i 12. stoljeću, Crkva se pretvorila u svoju suprotnost, napravila je previše kompromisa sa svijetom. Dok su biskupi ubirali razna dobra, sela su bila puna sirotinje, a oni koji nisu mogli raditi, poput staraca i bolesnih bili su izloženi zanemarivanju i okrutnosti. U takvim mračnim vremenima uvijek zaiskri plamičak prosvijećene duše, tračak dobrote koji, ako se dovoljno ne pazi, može prerasti u velik, revolucionaran plamen koji mijenja svijet.
Po cijelom zapadnom svijetu tako su sve više počeli tinjati plamičci otpora. Kalabrijski redovnik Joakim iz Fiorea prognozirao je skori dolazak doba Duha kad će čovječanstvo početi živjeti prožeto ljubavlju. Počeli su se javljati pokreti poput lionskih siromaha, katara, bogumila...
U to je vrijeme živjela i najveća katolička mističarka Hildegard von Bingen, koja je u jeku svih ovih zbivanja rekla: “Pojavit će se nacija proroka prosvijetljena s visina, živjet će u siromaštvu i samoći... I anđeli će se vratiti kako bi se mirno ponovno nastanili među ljudima”.
Isprazan život mladog plemića
Takav je bio povijesni okvir u doba kad se 1182. godine rodio Franjo Asiški. U 12. stoljeću gradić Assisi prolazio je gospodarski i društveni boom, a Franjin otac, Pietro Bernardone, obogatio se trgovinom francuskih tkanina (legenda kaže da je upravo zbog toga svome sinu nadjenuo ime “Francuzić”, odnosno Francesco). Franjin je životni put već bio predodređen, očekivalo se da naslijedi očev posao. Vodio je život bogatog razmaženog nasljednika.
Suvremeni izvori govore o tome kako je bio okružen igrom i pjesmom, dan i noć se provodio po Assisiju s društvom. Pritom je bio široke ruke, i sve što je zaradio trošio je na čašćenja. Franjo je bio častohlepan mladić, sanjao je o slavi i blistavoj budućnosti viteza. Izazov je navodno uslijedio 1202. godine.
Pad
Dugo je između Assisija i susjedne Perugie vladalo ogorčeno rivalstvo koje je na kraju završilo strašnim ratom. Na obalama Tibera Franjo je dočekao poraz svoga grada. Samo zahvaljujući odori koja je ukazivala na to da je iz bogate kuće nije bio pogubljen. Pobjednici su bogate sinove Assisija odveli u zatočeništvo kako bi ih mogli mijenjati za novac.
Nakon više od godine dana mračnog zarobljeništva Franjo izlazi na slobodu da bi se odmah potom razbolio i ležao nekoliko mjeseci. Pretpostavlja se da je obolio od malarije. Ništa mu se više ne čini kao prije. U jednom trenutku, tijekom dugog ležanja zbog bolesti, Franji je postalo jasno da mu je život, unatoč svem bogatstvu, zapravo isprazan. Počinje tragati za smislom svoga postojanja i luta besciljno po kraju.
Misteriozan susret
Nitko zapravo ne zna točno koji je to bio događaj koji ga je naveo da posve prekine s dotadašnjim životom. Je li to bila ona vizija u poluraspadnutoj crkvi svetog Damijana (San Damiano) u ljeto 1206. godine, kad je, dok se molio, s križa čuo riječi: “Franjo, idi i obnovi moju crkvu koja se posve raspada”.
Je li to bio susret sa siromaštvom na koje je nailazio u tamnim uličicama Assisija? Ovdje je nemoguće ne povući paralelu s indijskim plemićem Siddharthom koji se iz istog razloga, susreta sa siromaštvom i očajem svijeta, odrekao bogatstva i svoje obitelji, te nastavio živjeti u askezi.
Ili je to bio onaj mistični susret s gubavcem na uskom puteljku izvan Assisija, kad je sišao s konja, dao mu novčić i poljubio ga u ruku. Ruka se doimala poput ruke kostura no Franjo je kasnije uvidio da je preko te ruke poljubio Krista.
Koje god iskustvo bilo okidač koji je do temelja promijenio Franjin život, sada je pred svijetom bio čovjek koji više nije mogao zatvarati oči pred sirotinjom i patnjom. Onoga dana kad se počeo s time suočavati, nestalo je sjene koja se nadvila nad njegovim postojanjem, odjednom je sve dobilo smisao.
Gospodin neka ti podari mir
Sa 25 godina Franjo zauvijek prelazi granicu građanskog i uređenog života i nikad se više neće vratiti kući. Ne pridružuje se nekom već postojećem crkvenom redu, već želi stvoriti novi, govoreći: “Gospodin mi je rekao, želim da budeš novo čuđenje svijeta!”
Uskoro se oko Franje okuplja društvo istomišljenika koje počinje slijediti ovog karizmatičnog propovjednika. Dolaze iz svih društvenih slojeva, od jednostavnih seljaka i svećenika do trgovaca, sudaca i vitezova. Svi se odlučuju za život po Franjinim pravilima, ostavljaju sve što posjeduju, ostavljaju za sobom svoju prošlost i predano se posvećuju njezi bolesnih i slabih.
Novo oformljeno bratstvo ljude pozdravlja s “Neka ti Gospodin podari mir”. Pravila koja je postavio Franjo ostala su do današnjega dana temelj franjevačke doktrine o skromnosti: slijediti Isusa, poslušnost prema evanđelju, apsolutno siromaštvo, odricanje od tjelesnosti, spremnost na trpljenje. 1209. godine papa Inocent III priznao je franjevački red.
Posve novi pogled na svijet
Franjo je doista postao čuđenje svijeta, kako je Bog tražio od njega. Osjećao je božju prisutnost u svemu što ga okružuje, u svakom životu, bilo ljudskom ili životinjskom. Smatrao je kako čovjek ne treba pokoriti prirodu već živjeti u skladu s njom.
Oslobađao je uhvaćene životinje, molio vrtlare da ne plijeve korov i drvosječe da ne sjeku drveće sve do korjenja kako bi ono opet moglo pustiti mladice. Njegova propovijed pticama do danas je ostala najpoznatiji i najdojmljiviji pokazatelj filozofije čovjeka koji se, doduše, okrenuo od svega svjetovnoga, no s istime je bio povezan dubokom ljubavlju i razumijevanjem.
Propovijed pticama
"Bog vas je među stvorovima učinio plemenitima", govorio je pticama koje bi, prema legendi, prestale cvrkutati kad bi začule njegov glas i pozorno ga slušale. Uočio je kako se Bog za njih brine iako ne siju i ne žanju. Shvatio je da time što ne posjeduje apsolutno ništa zapravo posjeduje najvredniju stvar: slobodu. Na taj način, smatrao je, možemo iskusiti život sam po sebi. Svojim je doslovnim shvaćanjem Biblije bio neugodno zrcalo tadašnjoj Crkvi, postao je simbol otpora autoritetima i dogmatizmu.
Franjo je zapravo prakticirao transcendentalni idealizam, sjedinjujući u molitvi svoj duh s božanskim duhom, samog je sebe preobrazio i doveo u stanje da može činiti čuda. Jonathan Black u knjizi Sveta povijest svijeta piše: ”Ono što nam govori priča o svetom Franji vrlo je jasno: biti dobar, biti produhovljen, znači mijenjati zakone prirode.
Franjo je svojim osjetljivim srcem otkrio skrivene stvari prirode i svemu je pridavao božansko. O tome govori i njegova najpoznatija pjesma bratu Suncu koju je napisao potkraj života.
Neobičan odlazak
Sveti Franjo se znao povlačiti u osamu radi dugih molitva i kontemplacija. U rujnu 1224. godine predosjećao je da više neće dugo živjeti i zaputio se na brdo La Verna, s nakanom da se posve preda molitvi. U osami je proveo noć. Ujutro se pojavila zraka sunca koja mu je grijala tijelo a na obzorju je ugledao serafa kako leti prema njemu. U središtu te vizije bio je križ i na njemu razapat čovjek koji je imao šest krila poput serafa. Jednom kad je vizije nestalo Franjo je osjetio oštru bol u dlanovima i stopalima, te na boku. Bio je to trenutak kad je dobio je stigme.
Sišavši s planine nastavio je liječiti ljude, potom je teško obolio, a kad je liječnik rekao da ga ne može izliječiti, Franjo je navodno rekao: “Dobro došla, sestrice Smrti” i potom počeo pjevati.
Sveti Franjo Asiški umro je 3. listopada 1226. godine, uvečer, u dobi od 44 godine. Herman Hesse je 700 godina kasnije napisao: “Ako su ga ljudi i zaboravili, o njemu zacijelo danas još govori kamenje i izvori, cvijeće i ptice”.
.png)
.png)
