Tajna derviša: Vrtnjom do Boga

I. dio
Kada glazbenici, šejh i derviši (semazeni) zauzmu svoja mjesta, recitator svečano, bez glazbene pratnje, izgovara Rumijeve stihove koji slave proroka Muhameda, savršenstvo stvaranja i izvor univerzalnog postojanja. Svečano izgovaranje stihova priprema je za dublje razumijevanje ceremonije i otvaranje srca Istini. Bit seme jest slušanje glazbe u koju treba zaroniti toliko duboko da se u njoj posve iščezne. Riječ sema ima svoj korijen u arapskome jeziku i višeznačna je; njezina značenja uglavnom se odnose na slušanje: slušati, biti pažljiv, otvoriti uši, stanje slušanja, prisjećanje. Derviši na početku samo slušaju glazbu, a poslije uz pomoć plesa u njoj sasvim iščeznu, dakle potpuno joj se predaju.

Nakon kratke solo izvedbe neja i istodobnim prvim udarcem u kudum šejh i derviši ponavljanjem Božjega imena u svojim srcima putuju u harmoniju. Potom svi odjednom snažno dlanovima udare o tlo, čime se simbolično podsjećaju na to da je beživotno tijelo bilo izvorno djelo Božjega stvaranja, nakon čega je uslijedilo oživljavanje udahnućem Božjeg daha.

III. dio
U trećemu dijelu šejh i derviši u pratnji glazbe sporim ritmom u smjeru suprotnome od smjera kazaljki na satu tri puta obiđu krug. U hodu pozdravljaju jedni druge. Ritam koji stvaraju glazbenici i pokret semazena u potpunosti su usklađeni, što dočarava božansku snagu koja se očituje u svakome živome biću. Tri kruga, kroz koja prolaze, predstavljaju tri etape približavanja Bogu: put znanja, put otkrivanja i put stapanja u Jedinstvu.

Prvi krug na razini makrokozmosa istodobno prikazuje Božje stvaranje Sunca, Mjeseca, zvijezda i svih neživih stvari. Drugi krug prikazuje stvaranje biljnoga svijeta i treći stvaranje životinjskog svijeta. Potom se derviši vraćaju na svoja mjesta.

IV. dio
Derviši konačno odbacuju svoje duge crne plašteve, koji simboliziraju njihovo vanjsko, tj. vidljivo postojanje. Tim postupkom odbacili su ovozemaljsko i spremni su za duhovno putovanje. Uspravljeni s rukama prekriženima na prsima – što predstavlja brojku jedan – ponovo simbolično prikazuju rođenje u Istini i jedinstvo u Bogu. Potom se u redu, jedan za drugim, poklone šejhu i poljube mu ruku te se polako započnu vrtjeti oko svoje osi i istovremeno stvaraju veliki krug.

Gornja odjeća derviša crni je ogrtač koji simbolizira grob ega, njihova neobična pokrivala za glavu, sikka, predstavljaju nadgrobni spomenik onoga „ja“ koje je postojalo u izvanjskom svijetu, a njihova sjajnobijela haljina tennure predstavlja bijelo mrtvačko platno u koje se zamataju mrtvi. Simbolično, vanjsko postojanje derviša u plesu odumire.

Naklonom šejhu i poljupcem njegove ruke derviši traže dopuštenje za ulazak u semu. U znak dopuštenja šejh ih poljubi u kapu, a oni lagano otvaraju svoje ruke prema nebu i počnu se vrtjeti. Kretanje im je isprva sporo, a ruke polako podižu prema gore. Oči su im zatvorene, glava im je lagano spuštena na stranu, prema ramenu. Ruke im se postupno šire.

Povezuje sve razine postojanja

Njihovo kretanje posve preuzima i gledatelja. Njihovi su pokreti toliko spori i kompaktni da je teško povjerovati da se uopće kreću. Biće im postaje nalik osi koja ih iznutra povezuje na svim razinama postojanja – od fizičke do emocionalne, mentalne i duhovne. U vrtećem plesu čine se bezvremeni i bez ikakvog oblika. Izrazi njihovih lica odaju utisak odsustva s ovoga svijeta, iako su živo svjesni toga trenutka, sebe i svega što ih okružuje. Kao da su odvojeni od svih uznemirujućih misli i ispunjeni samo prisutnošću Svevišnjega. Nema nikakve sumnje da im je duša premašila ego i postigla sjedinjenje s Božanskim.

Četvrti dio seme sastoji se od pet dijelova – pozdrava, pod nazivom sälām. To su pozdravi koji u različitim glazbenim ritmovima pričaju priču o duhovnom putu čovjeka do najvišega Stvoritelja. Na početku i na kraju prvog i drugog  pozdrava derviši iskuse božansko jedinstvo. U trećemu se potpuno „otope“ u božanskoj Ljubavi i žrtvovanjem uma Ljubavi dosežu stanje fana, što se može usporediti sa stanjem nirvane u budističkoj tradiciji.

Desni dlan gore, spreman za primanje, lijevi dolje, za davanje

Za vrijeme vrtnje svoj desni dlan okreću prema gore, k nebu, spreman za primanje Božjih blagoslova, a lijevi im je dlan okrenut prema dolje, k zemlji, da mogu primljene duhovne darove dijeliti svima nazočnima. Sufije primaju od Boga i primljeno predaju dalje ljudima ne zadržavajući blagoslove za sebe. Oni su samo posrednici između Boga i svijeta – uzdižu se u nebo i poput kiše vraćaju se na zemlju. Božju milost, koju su primili i spustili kroz svoja srca i ugrijali je svojom ljubavlju, bezuvjetno poklanjaju svijetu.

S vremenom, njihova vrtnja postaje sve brža. Istodobno se vrte oko svoje osi i u prostoru te stvaraju veliki krug. Neki se vrte po vanjskoj, drugi po unutarnjoj liniji. Nakon što tri puta otplešu veliki krug, ulazi šejh koji se polako vrti u središtu kruga. To je bilo Mevlanino mjesto. I onda se dogodi uzvišeni trenutak ujedinjenja koje ispunjava – to je mjesto susreta Ljubavnika, u kojem nema ni visokoga, ni niskoga, ni pametnoga, ni neukoga, ni rasprava, ni zahtjevnog učenja. To je upravo način kako sufije doživljavaju Boga – kao svoga ljubljenoga.

„Oni koji su upoznati s tajnom snagom vrtećega plesa, žive u Bogu“, kaže Rumi. „Ljubav je ropstvo i oporavak. Oni – oni to znaju...“

Duša može slobodno poletjeti

Na znak šejha svi se istovremeno zaustave. Derviši koji se vrte u razini makrokozmosa ilustriraju Sunčev sustav i planete koji se okreću oko Sunca, dok su istovremeno uronjeni u vlastiti mikrokozmos. Vrteći se, otkrivaju nove svjetove i uspostavljaju kontakt s vječnosti. Vrtnja nekako usklađuje njihove pokrete tijela s kretanjem Zemlje.

Dok ga prožima Univerzum, um se oslobađa zemaljskih okova. Derviš ostavlja svoje tijelo na Zemlji i pažljivo putuje u dubine samoga postojanja. Kad se um i tijelo odvoje, nastupa stanje transa i duša, oslobođena tjelesnosti, može slobodno poletjeti. Derviši ne odbacuju tjelesnost – tijelo je za njih prekrasan instrument – jer izuzetno dobro razumiju snagu Cjelovitosti.

Za Rumija, čitav je svemir plesna tajna. Semahane predstavlja svemir i godine, voditelj (šejh) je Sunce, a ples derviša su zvijezde i Mjesec. Četiri plesa u krugu su četiri godišnja doba, 12 tonaliteta su 12 mjeseci. Kružno kretanje simbolizira prijelaze godišnjih doba i istovremeno kretanje planeta u svemiru koji se okreće oko svoje osi i oko Sunca.

V. dio
Derviši se iz stanja ekstaze vraćaju u stanje svakodnevne pozornosti. Peti dio seme završava čitanjem posebnog odlomka iz Kurana: „Alahu pripadaju istok i zapad, i gdje god da se okrenete, Božje je lice. Bog je sveobuhvatan i sveznajuć.“

VI. dio
Sema završava Fatihom, glavnom molitvom muslimana za duše svih proroka, mučenika i za sve vjernike. Time završava duhovni čin vrtećih derviša. Zapravo, završava samo djelić putovanja jer za one koji slijede Mevlanu i njegov put Ljubavi, za one koji se stalno okreću svojim božanskim izvorima, putovanje zapravo nikada ne završava.