U pustinji, voće je bilo svetinja. Jednoga dana, Bog se obratio jednom od svojih proroka i rekao: “Svaka osoba smije pojesti samo jednu voćku dnevno.“

Ovaj se običaj štovao u mnogo generacija i zbog toga je ekološki sustav mjesta uspio ostati sačuvan. Budući da je voće sadržavalo sjeme, rasla su nova stabla. Uskoro se čitava regija pretvorila u plodno tlo, što je u obližnjim selima budilo zavist.

Ipak, stanovnici tog grada i dalje su svakoga dana jeli samo jednu voćku – ostali su vjerni drevnom proročanstvu koje su im prenijeli preci. Unatoč svemu, nikada nisu dopuštali mještanima ostalih sela da iskorištavaju plodove rada kojima su svake godine bivali nagrađeni.

Kao rezultat toga, voće je trunulo na tlu.

Bog je pozvao novog proroka i rekao mu:

“Dopusti im da svakoga dana pojedu koliko god voća žele i zamoli ih da plodove podijele i sa svojim susjedima.“

Prorok je stigao u grad noseći novu poruku. No, bio je kamenovan – stari se običaj urezao u srce i um svakog stanovnika.

S vremenom su mlađi stanovnici počeli dovoditi u pitanje ovaj barbarski, zastarjeli običaj. Ali budući da su starosjedioci bili veoma strogi, odlučili su napustiti mjesnu crkvu. Mogli su jesti koliko god su voća željeli, a ostatak podijeliti onima kojima je bilo potrebno.

Jedini ljudi koji su ostali vjerni mjesnoj crkvi, bili su oni koji su same sebe smatrali svecima.

No istina je da nisu bili u stanju vidjeti kako se svijet mijenja i prepoznati da se u skladu s njim i sami moraju mijenjati.