Kada je Ketu navršio dvanaest godina, roditelji su ga poslali učitelju kod kojeg se obučavao do svoje dvadeset i četvrte godine. Kada je završio s obukom, vratio se kući ispunjen ponosom.

Otac ga je upitao:

“Kako možemo znati nešto što ne možemo vidjeti? Kako možemo znati da je Svemogući Bog svugdje oko nas?

Mladić mu je počeo recitirati svete spise, no otac ga je prekinuo:

“To je sve prekomplicirano. Zar ne postoji jednostavniji način da naučimo o postojanju Boga?“

“Ne koliko ja znam, dragi oče. Danas sam učen čovjek i ovo znanje mi je potrebno kako bih mogao objasniti misterij božanske mudrosti.“

“Potratio sam svoje vrijeme i novac što sam poslao svojeg sina u samostan“, žalio se otac.

Zatim je primio Ketua za ruku i odveo ga u kuhinju. Napunio je zdjelu vodom i usuo u nju malo soli. Zatim su njih dvojica pošli u grad u šetnju.

Kada su se vratili kući, otac je rekao sinu:

”Donesi mi sol koju sam stavio u zdjelu s vodom.“

Ketu je tražio sol, ali je nije pronašao jer se otopila u vodi.

“Znači, više ne možeš vidjeti sol?“, upitao ga je otac.

“Ne, sol je nevidljiva.“

”Sada kušaj malo vode koja se nalazi na površini zdjele. Kakvog je okusa?“

“Slana je.“

“Kušaj malo vode iz sredine zdjele: kakvog je okusa?“

”Jednako je slana kao na površini“, odgovorio je Ketu.

”Sada kušaj vodu sa dna zdjele i reci mi kakvog je okusa.“

Ketu je kušao vodu i bila je jednakog okusa kao i prijašnja dva puta.

“Učio si mnogo godina i ne možeš jednostavno objasniti kako je Bog nevidljiv u svakom smislu“, rekao je otac. ”Uz pomoć zdjele vode, i nazvavši Boga “sol“, mogao bih svakom seljaku pomoći da to razumije. Molim te, dragi sine, zaboravi na mudrost koja nas udaljava od ljudi i ponovno potraži Inspiraciju koja nas zbližava.“

Izvor: paulocoelhoblog.com