Kako razgovarati s djecom?

Generacijski jaz je predrasuda

Najveće prepreke

Vaše najbolje namjere u ophođenju s djecom se podrazumijevaju. No to nije opravdanje da djeci govorite riječi podcjenjivanja (ti ne razumiješ; mali si ti za to), nerazumijevanja (tebi je lako; ti nemaš nikakvih briga), dvosmislene poruke (požuri već jednom, ali nemoj trčati), izdavanja naredbi (moraš napraviti onako kako sam ti ja rekao), etiketiranja (baš si neodgojen), poniženja (glup si), moraliziranja, nepoštovanja, uspoređivanja, itd. Umjesto toga, pokušajte govoriti poštujući pravila uspješne komunikacije:

Aktivno slušanje. Uvijek pokušajte više govoriti nego pričati, više slušati nego samo čuti. Osluškujte i ono što dijete ne govori, ono što prešućuje ili iskazuje neverbalno. Potrebna je vježba za umijeće čitanja između redova, ali ako netko ima tu mogućnost, kad je riječ o vašem djetetu, onda ste to upravo vi.

Aktivan govor. Kada pokušavate dijete motivirati da priča, u što većoj mjeri, postavljajte tzv. otvorena pitanja. Ona počinju riječima kako, što, zašto. Ova pitanja motiviraju dijete da odgovori u više riječi ili rečenica. Za razliku od njih, „zatvorena” pitanja, koja počinju riječima jesi li, obes­hrabruju dijete da nastavi govoriti, usporavaju tijek razgovora jer dijete odgovara s jednom ili dvije riječi.

Rečenice aktivnoga govora pokazuju vašu najiskreniju zainteresiranost za ono što dijete želi reći. Riječi koje izgovarate trebaju biti samo replike kojima provjeravate jeste li nešto dobro razumjeli ili načini poticanja djeteta da kaže još nešto. Kada želite potaknuti dijete da priča, koristite prave riječi: stvarno?; misliš?; ozbiljno?; pričaj mi još o tome!; sad shvaćam da ti je to važno; reci mi kako ti gledaš na to! Najveći učinak ovih i sličnih riječi u tome je što njima ne iskazujete svoj stav, emocije ili mišljenje - ne provocirate, ne zapitkujete, ne ironizirate, ne kritizirate, ne savjetujete. S druge strane, pokazujete svoje zanimanje i poštovanje.

Važno je što, ali i kako

Način. Važno je što govorite, ali i način kako to činite. Govor vašeg tijela, fizički kontakt, pogled i ton glasa poručuju djetetu koliko ga pratite, koliko ga pažljivo slušate i razumijete te podržavate li ga i može li u vas kao sugovornika imati povjerenja.

Primjereno djetetovu uzrastu. Govorite riječima koje dijete može razumjeti. Na primjer, ako ga pokušavate motivirati na učenje kako bi jednog dana bilo liječnik, profesor ili nešto slično, neće vas razumjeti. Ono živi sada i ovdje. Možda vaše dijete u ovoj fazi svog razvoja želi biti kauboj ili frizer! Ali ako kažete: „Ako danas budeš učio, popodne ćeš imati vremena igrati košarku s Ivanom”, koristili ste jezik primjeren djetetu, jezik koji mu je blizak i koji razumije.

Vrijeme za savjete. Ne nudite savjete kada vas to nitko ne traži. Ne rješavajte dječje sukobe jer to nije najbolje što možete učiniti. Najbolje bi bilo naučiti dijete da to radi samostalno. Ako se baš ne možete suzdržati od upletanja, davanja savjeta, nuđenja gotovih rješenja, učinite to na kraju, kada vam dijete ispriča sve što ima. Na taj način ono će steći uvjerenje da ste ga slušali. Ovisno o tome kakav ste mu savjet dali, znat će i jeste li ga dobro  razumjeli.

Ponašanje nije dijete

„Ti“ poruke i „ja“ poruke. Većina prepreka uspješne komunikacije krije u sebi riječ „ti“ (ti si ovakav, ti si kriv što…, ti radiš ovo, ti ne možeš ono), naravno, uvijek s negativnom konotacijom. „Ti“ poruke ugrožavaju jer su usmjerene na osobu u cjelini, a ne na neki njen konkretan postupak. Često se u takvim porukama osjeća moraliziranje, pozivanje na nekakvu odgovornost, etiketiranje, doza prepotencije.

Kada se obratite djetetu „ti“ porukom, ono zaista može promijeniti svoje ponašanje, ali je loša posljedica daleko veća od koristi koju ste napravili tim izmijenjenim ponašanjem. S druge strane, upućivanje „ja“ poruka isključuje superioran položaj moraliziranja i kritiziranja. One su konkretne, precizne, ne odnose se na dijete u cjelini, nego na neki pojedinačan postupak. Više ne govorite „ti si...“ nego „ja sam...“ Djeca mlađa od 10 godina ne razumiju najbolje „ja“ poruke jer su još sklona egocentričnom načinu mišljenja. Ali, čak će i njima biti dragocjeno da se naviknu na ovakav način komunikacije jer uče da vi jasno govorite ono što je vama potrebno.

PageBreak

Istovremeno, kopirajući vaš model, takav način komuniciranja usvojit će i ona. „Ja“ porukama govorite ono što vi osjećate, kako je vama, kakve su posljedice ponašanja djeteta (ili nekog drugog) po vas. Ne optužujete, ne ignorirate, ne kritizirate osobu (jer je tako primoravate da se brani), nego određeno ponašanje koje i objašnjavate. Na primjer, kada kažete: „Tako si neodgojen kad me prekidaš dok govorim” uputili ste tipičnu „ti“ poruku i zatvorili dijete za dalju komunikaciju.

Ako umjesto toga kažete „ja“ poruku, na primjer: „Kada me prekineš dok govorim, zbunim se, zaboravim što sam htio reći“ najprije ste objasnili što se točno dogodilo, što je dijete konkretno napravilo i zašto vam je zasmetalo, (u ovom primjeru: prekinulo vas je u govoru), iznijeli ste svoje emocije koje su izazvane takvim njegovim postupkom (zbunjeni ste) i na kraju ste objasnili posljedice (zaboravili ste što ste htjeli reći).

Riječi koje i željezna vrata otvaraju

„Čarobne“ riječi. Mnoga istraživanja i ankete pokazuju da djeca svojim roditeljima najviše zamjeraju upravo način ponašanja prema njima. Naviknuli smo se previše koristiti kritike, ucjene i prijetnje, a prestali smo koristiti upravo one riječi na kojima smo jako inzistirali da ih koriste naša djeca. Postupno se dogodi da te riječi više ne koriste ni roditelji, ni djeca. Ipak, sigurno ćete u komunikaciji daleko veći uspjeh postići ako nešto zamolite i puno koristite riječi bi li, hoćeš li, molim te, umjesto da naređujete.

Razmislite kako vam zvuče rečenice: „Molim te, dođi na vrijeme” i „Da si došao do 10 h, je li jasno?”  Ili:  „Bi li, molim te, otišao u trgovinu i kupio mlijeko” i „Idi u trgovinu, odmah!” Uočavate li razliku? Osim što povećavate šanse da vas dijete posluša, odabirom pravih riječi istovremeno njegujete vaš dobar međusobni kontakt, učite dijete poštovanju i osnovnim pravilima umijeća komunikacije.

Kakvo pitanje – takav odgovor. Na općenita pitanja dobit ćete općenit odgovor. Kada pitate: „Kako si se danas provela u vrtiću?“, dobit ćete općenit odgovor: „Dobro“. Da biste dobili konkretan odgovor, postavite konkretno pitanje, na primjer: „Što ste danas izrađivali od plastelina?“

Dvosmjernost. Komunikacija mora biti dvosmjerna. Dijete ima pravo biti aktivno uključeno u vaš život i onda kada nije fizički prisutno, baš kao što vrijedi i obrnuto. Dakle, dvosmjerna komunikacija ne podrazumijeva da samo vi ispitujete dijete (kamo ide, što ima novo u školi, tko mu je simpatija…), nego da i ono ima slobodu otvoreno vas pitati ono što želi znati o vašem životu te da na pitanje: „Što si ti radio na poslu danas?“ ne dobije odgovor: „Ništa“.

Konačno, najvažnije pravilo uspješne komunikacije s djecom jest upornost. Bit će teških razgovora, bit će svađa, bit će konflikata, ali to je sasvim u redu. U svakom odnosu koji je živ, povremeni sukobi su neizbježni. Iako oni mogu biti vrlo bolni, uvijek je bolje imati kontakt nego šutjeti. Sjetite se, ako dijete jednom izgubi povjerenje u vas kao sugovornika, teško ćete ga opet uvjeriti u suprotno. Uostalom, upravo je komunikacija most koji vam omogućuje da svoje dijete poznajete i upoznajete kroz sve njegove razvojne faze. Imate li išta važnije i ljepše raditi? Upravo zato, vrijedi se potruditi.

Komunikacija se uči. Dobar sugovornik se ne rađa već postaje. Vježbajte! Počnite odmah!