„Bajke su dobar način da se povežemo s unutarnjim djetetom, da djecu uvedemo u čarobni svijet u kojemu se tako rado nalaze. Tu se osnažuju istinama kojima nas bajke uče. To su snaga i moć te borba za pravednost… Slijeđenje svojih snova, pronalaženje vlastitih snaga, borba protiv neprijatelja… Sve je to važno za djecu”, govori argentinski psihoterapeut Jorge Bucay, autor koji se proslavio knjigama u kojima o izazovima svakodnevice progovara kroz priče i bajke. Ulaskom u taj izmaštani svijet, smatra 73-godišnji Bucay, otvara nam se prilika da istine sagledamo dublje i jasnije. A upravo je istina ono što nas oslobađa straha od nepoznatog i umanjuje mogućnost pogrešne interpretacije, očekivanja i nerazumijevanja ljudi i događaja.
Iako mnogi roditelji danas izbjegavaju klasične bajke smatrajući ih previše okrutnima, u njima ovaj autor pronalazi rješenja i izvor prilagodbe situacijama koje će nam život neminovno donijeti.
Nije li i sam život ponekad okrutan?
Pitanje je što je bolje za djecu. Kad su toga svjesni od najranije dobi, postaju li osvješteniji po tom pitanju kad za to dođe vrijeme u stvarnome životu? Je li dobro pripremiti se unaprijed ili se nositi s time samo onda kad je to zaista potrebno? Mislim da bi bajke trebale ostati onakve kakve jesu, a kad su djeca uplašena i postavljaju nam pitanja, trebamo im dati odgovore. Također, nije svaka knjiga za svaki period života. Njezin odabir ovisi o tome kako se u tom trenutku osjećamo.
Koja je vaša omiljena bajka u ovom trenutku?
Prva priča koju su mi pričali bilo je Ružno pače i ona me prati kroz cijeli život. Možda je razlog to što sam u osnovnoj školi bio odbačen od društva samo zato što nisam igrao nogomet, a to je katastrofa za dječaka iz Argentine. No, danas sam sretan i ponosan što sam pronašao izvorni oblik jedne druge poznate bajke - Snjeguljice. Volim tu stvarnu priču, ne onu verziju iz animiranog filma. To je priča o snažnoj ženi koja koristi svoju moć. Originalna priča je drugačija, problem s maćehom je isti, ali bajni princ na kraju ne ispada tako bajan. Kad je vidio Snjeguljicu među patuljcima, poželio ju je kao zanimljivu stvar. Novcem ju je kupio od patuljaka kako bi je odnio u svoj dvorac gdje ju je htio postaviti kao skulpturu. Kad je oživjela, rekla mu je: 'Zar misliš da sam ja objekt, stvar? Sama ću voditi svoj život!' Bio je toliko iznenađen da se zaljubio u ženu koja nije bila samo lijepa nego i snažna, te su se vjenčali. U originalu, Snjeguljica nije samo bajka o princu koji ju je došao spasiti i koji je sve napravio. Zaista mi je draga ta priča.
Za vas bajke imaju veliku moć. U čemu se ona krije?
U samom uzbuđenju i magiji koju priča donosi, u privlačnim slikama koje stvarate u svojoj glavi. Sve to nam može pomoći da istinu prihvatimo kao činjenicu, čak i ako prije to nismo željeli. Moj učitelj pričanja priča, terapeut Milton Erickson, u vrijeme kad je već bio star čovjek rekao mi je: 'Ako istinu ne pronađem u stvarnim pričama u novinama, do nje će me možda dovesti bajke.'
Kad koristite bajke?
Koristim ih stalno. Pričam ih svojoj djeci, koristim ih u obiteljskim razgovorima kao priče uz koje se možemo šaliti, na konferencijama, u uredu, s pacijentima, kad pišem… One su alat pomoću kojeg se izražavam. Stoga ih koristim kad razmišljam, govorim, pišem…
Je li lakše istinu i činjenice izraziti kroz bajke?
Možda nije jednostavnije, ali je svakako jasnije. Mnogo je jasnije ispričati kratku priču nego stvari interpretirati naveliko i naširoko.
Što ako osoba kojoj pričate ne razumije bit i poruku?
Tada ne činim ništa. Što bih trebao, udarati ih po glavi? Ako ljudi ne žele shvatiti, oni to jednostavno ne žele. Ali i dalje mogu uživati u pričanju priča. To je njihova dobrobit. Možda netko nije mnogo naučio iz njih, možda nije razumio njihovo korisno značenje, ali su za vrijeme priče uživali. Za neke je to sve, ali i to je dovoljno.
U jednoj od svojih knjiga pišete o istinama koje su vam važne u životu. Koje su one temeljne?
Postoje tri istine kojih se uvijek držim. Prva je da su stvari u ovom trenutku onakve kakve jesu, nisu onakve kakve bismo htjeli da jesu, kakve su bile ili kakve će biti.
Ne možemo ih promijeniti?
Možemo, ali da bismo ih promijenili, prvo ih moramo prihvatiti onakvima kakve jesu. To uključuje nas same i one koji nas okružuju. Mi nismo ono što želimo biti, ni ono što naša djeca ili partner žele da budemo. Nismo ni ono što su naši roditelji odlučili da bismo trebali biti. Mi smo ono što jesmo. Ista je stvar i kad je riječ o drugim ljudima. Oni nisu ono što mi želimo ili trebamo. I to je čvrsta istina.
Druga istina je da dobre stvari nisu posve besplatne. Za njih je potrebno platiti određenu cijenu. Ne uvijek u ekonomskom smislu, novcem, ali moraju biti plaćene. I to je važno razumjeti. Suprotni pogled na to, na primjer: 'Želim to i zato što me voliš dat ćeš mi to besplatno' dječji je pogled na stvari. To nije život i to nije istina. Život je stalna promjena i, ako nešto vrijedi, morat ćemo za to platiti cijenu. Loše stvari ponekad su besplatne, ali dobre nisu nikad.
Treća istina je da ne moramo raditi ono što ne želimo. Uvijek možemo izbjeći ono što ne želimo raditi. Lako možemo reći ne. To je naš privilegij i naše pravo.
Psihoterapeut ste, ali za sebe kažete da ste profesionalni pomagač i ne volite kad vas nazivaju iscjeliteljem…
Medicina liječi, a ja nikog ne ozdravljujem. Unatoč svojoj edukaciji, nisam liječnik, niti se tako ponašam. Oni se uvijek bave tjelesno vrlo bolesnim ljudima. Sve manje sam i psihoterapeut. Čovjek na području psihe može ozdraviti samo sam. Ja im samo pokazujem kako si mogu pomoći. Tako je nastala priča o okovanom slonu…
OKOVANI SLON
„Ne mogu“, rekao sam mu. „Ne mogu!“
„Siguran si?“ upitao me on.
„Jesam. Ništa me ne bi tako veselilo kao da mogu sjesti pred nju i reći joj da mi je žao... Ali ne mogu.“
Debeli je sjeo u položaj Buddhe na onaj grozni plavi naslonjač u ordinaciji. Nasmiješio se, pogledao me u oči govoreći sve tiše, kao svaki put kad je htio da ga saslušam rekao mi je:
„Dopusti da ti ispričam...“
Nije ni čekao da mu dopustim. Jorge je počeo pričati…
„Kad sam bio dijete, obožavao sam cirkuse, a u cirkusu su mi se najviše sviđale životinje. Pozornost mi je posebno privlačio slon koji je, kako sam poslije doznao, svoj djeci bio najdraža životinja. Tijekom predstave golema je životinja svašta izvodila s novčićem, neuobičajena kombinacija veličine i snage... Ali nakon nastupa i neposredno prije dolaska na pozornicu, slon je uvijek bio vezan za malen kolac zabijen u zemlju, lancem koji je držao samo jednu nogu.
Osim toga, kolac je bio malen komadić drva zabijen samo nekoliko centimetara u zemlju. Iako je lanac bio debeo i jak, bilo mi je jasno da se životinja koja je u stanju iščupati stablo s korijenom mogla s lakoćom osloboditi kolca i pobjeći.
Tajna mi je i dalje bila nejasna. Što ga onda drži? Zašto ne pobjegne?
Kad mi je bilo pet ili šest godina, još sam vjerovao u mudrost odraslih, pa bih pitao učitelja, oca ili strica za taj misterij sa slonom. Netko od njih objasnio mi je da slon nije pobjegao zato što je bio istreniran.
Postavio sam pitanje koje se samo nametalo: 'Ako je istreniran, zašto su ga vezali?'
Ne sjećam se da sam dobio ikakav smislen odgovor. S vremenom sam zaboravio na misterij sa slonom i kolcem i prisjetio bih ga se samo kad bih susreo one koji su se katkad pitali isto.
Prije nekoliko godina otkrio sam da je netko, na moju sreću, bio dovoljno mudar da pronađe odgovor:
Cirkuski slon ne bježi zato što je vezan za sličan kolac još otkad je bio veoma malen.
Zatvorio sam oči i zamislio bespomoćna, tek rođena slona vezana za kolac. Siguran sam da je u tom trenutku slonić gurao, vukao i znojio se pokušavajući se osloboditi. I unatoč svojim naporima nije uspio jer je onaj kolac bio prečvrst za njega.
Zamislio sam kako je iscrpljen zaspao i kako je sljedećeg dana opet pokušao, i sljedećeg, i sljedećeg... Sve dok jednoga dana, za njegov život užasna dana, životinja nije prihvatila svoju nemoć i prepustila se sudbini.
Taj golemi i moćni slon kojeg vidimo u cirkusu ne bježi jer, jadnik, misli da ne može.
Urezala mu se u sjećanje ona nemoć koju je osjetio ubrzo nakon rođenja.
Najgore je što nikad više nije ozbiljno preispitao to sjećanje.
Nikad! Nikad više nije pokušao iskušati svoju snagu...“
„Tako ti je to, Demiane. Svi smo mi pomalo poput cirkuskoga slona: hodamo po svijetu vezani za stotine kolaca koji nam oduzimaju slobodu.
Živimo misleći da 'ne možemo' učiniti puno stvari jednostavno zato što smo jednom davno, dok smo bili djeca, pokušali i nismo uspjeli.
Učinili smo tada isto što i slon i ta nam se poruka urezala u sjećanje: 'Ne mogu, ne mogu i nikada neću moći.' Odrasli smo noseći tu poruku koju smo si nametnuli i zato se više nikad nismo ni pokušali osloboditi kolca. Kad povremeno osjetimo verige i čujemo zveckanje lanaca, ispod oka pogledamo kolac i pomislimo: 'Ne mogu i nikad neću ni moći.'“
Jorge je napravio dugu stanku. Onda mi je prišao, sjeo na pod ispred mene i nastavio:
„To je ono što ti se dogodilo, Demi. Tvoj je život uvjetovan sjećanjem na to da Demian koji više ne postoji nije mogao. Jedini način da doznaš možeš li uspjeti jest da ponovo pokušaš, svim srcem... Svim srcem!“
Ljudi obožavaju vaše knjige, njih 26 bestseleri su u cijelom svijetu, čitatelji su željni vaših priča… Ipak, za sebe kažete da niste pisac.
Zato što su pisci umjetnici, a ja nisam umjetnik. Ja sam autor. Pisci su mnogo više od mene. Mnoge priče koje zapisujem su stare, neke su čak i drevne, cirkuliraju među ljudima već nekoliko stotina godina. Neke sam i sam napisao. Kad mnogo čitate i pokraj sebe imate papir i olovku, iz zapisa se može razviti priča.
Što priče i bajke imaju, a nijedna druga metoda iscjeljivanja emocija i uma nema?
Moguće je da imaju takav utjecaj jer su dio našeg djetinjstva, kad ih slušamo, vraćaju nas u to doba. Iz te pozicije na stvari koje nam se događaju možemo gledati drugačije, osvježenim pogledom. Dodatni izazov je vratiti se u vrijeme te otvoriti um i srce poput djeteta.
Koja je vaša najvažnija poruka modernom čovjeku?
Svatko od nas ima tri obaveze u životu. Morate biti sretni i borite se za to! Morate biti najbolja verzija sebe, borite se za to! Morate se boriti za ostvarenje svojih snova! U svemu tome morate pomoći i drugima.
Možemo li cijelo vrijeme biti sretni?
Mislim da možemo. Zapravo, to sam ja! A ako ja mogu biti cijelo vrijeme sretan, onda može i svatko drugi. No morate shvatiti da sreća nije smijeh, plesanje ili pljeskanje. Sreća je unutarnji mir. Ako pronađete put do toga, svoju svrhu, možete biti u miru sa sobom u svakom trenutku.
I uvijek osjećate unutarnji mir?
Kad prijeđete prepreke koje vas vode do tog stanja i napokon ga postignete, više ne morate izlaziti iz njega. Ako znate koja je vaša životna svrha, imate i svoj unutarnji mir. Kad odete u pogrešnom smjeru, vaše će vam tijelo reći:' Hej, što radiš? Vrati se! Vrati se za svoje dobro!' I vi ćete se vratiti. No, to ne znači da nikad nećete biti tužni. Možete biti sretni i, s druge strane, imati probleme jer sreća nije samo veselje i užitak. Jednostavno, osjetite da je sve u redu i ne bojite se! To je razgovor između onoga što mislim i onoga što činim. I vrlo sam ponosan na ono što jesam i sretan sam jer sam onaj tko jesam.