ptica
Thinkstock ptica
Zarazila sam sve u svojoj okolini

Svijet ptica najviše mi je dostupan kad nisam u mislima, kada mi se širi vidno polje, kada se pretvaram u uho, kada se spustim u srce. Shvatila sam da mi ne trebaju savršeni uvjeti za promatranje ptica, da ih mogu gledati bilo gdje i u bilo koje godišnje doba. Zimi me vesele kućice za ptice u parkovima. Znatiželjno gledam sjenice koje se ondje hrane. Prilikom vožnje autoputom uočavam veliki broj škanjaca koji čekaju na rubu ceste na lak plijen.

U Opatiji se pjev crvendaća čuje uglavnom na jesen i zimi. Kada nastupe vrućine, crvendaći se povuku u hladnije krajeve. Svake godine jedva dočekam povratak slavuja. Uzbuđena sam kad ih prvi put čujem i dijelim to uzbuđenje s obitelji i prijateljima, tako da su ih svi u mojoj blizini jednostavno morali zavoljeti.

Na početku moje avanture s pticama, razgovarajući sa starijim ljudima koji žive na selu, nemalo sam se iznenadila kad sam shvatila da oni primjećuju kada se ptice selice vraćaju, pamte kada prvi put u proljeće začuju slavuja, razgovaraju o prvim lastavicama. Nije riječ o zagriženim promatračima ptica, već o ljudima koji su bliže prirodi nego mi u gradu. Sada i ja već primjećujem mnogo toga.

Mjesto velike tišine

Počela sam obilaziti i mjesta u prirodi, gdje mogu vidjeti mnogo više ptica nego u parkovima. Tako sam prije nekoliko godina sasvim slučajno otkrila ornitološki rezervat Veliko blato na otoku Pagu. To je za mene ponajprije mjesto velike tišine. Rijetko se ondje može sresti čovjeka, najčešće sam sama i beskrajno u tome uživam.

Ondje najviše volim biti kad završava dan, gledajući savršene koreografije raznoraznih jata ptica, slušajući njihove zvukove, kao zviždanje veselih pčelarica ili gotovo bezvučni šum krila eje močvarice, koja često kruži Blatom u potrazi za plijenom. U tom savršenom skladu smiruje se čak i moja uvijek zaposlena glava, postajem dio te harmonije i obuzima me mir.

Ptičji sat

Kad stigne proljeće, katkad se noću šetam tražeći slavuje. Iako oni pjevaju i danju, noću mi se njihov poj čini još čarobnijim. Nisam ranoranilac i teško se ustajem, osim u rano ljeto kada me bude ptice. Uočila sam da postoji nešto poput ptičjeg sata, da kao i u velikom orkestru svaka pojedina ptica ima točno određeno mjesto u jutarnjem koncertu.

Još uvijek mi je želja da me netko tko zna mnogo više od mene povede ujutro u šumu i usmjeri mi pozornost na različita glasanja ptica. I pri učenju novog jezika treba nam dobar učitelj. U Njemačkoj i u Austriji postoje organizirane jutarnje šetnje šumom s ciljem slušanja ptica. Nadala sam se da u Hrvatskoj postoji nešto slično pa sam kontaktirala ornitološko društvo. Razgovarala sam s gospodinom koji nevjerojatno mnogo zna o ovoj temi, ali mi je i jasno dao do znanja da će poznavatelji ptica teško podijeliti svoje znanje s neznalicama poput mene, da oni obožavaju boraviti sami u prirodi i da im drugi pritom smetaju. Mogu to shvatiti, samo mi je žao. A dok ne pronađem svog učitelja, nastavit ću sama – što budnije, što pozornije i što otvorenije mogu.

Prethodna stranica