Pseći prijatelji

Obožavam svoja dva psa – Lolu i Bena. Zbog njih mi nije teško izaći u šetnju ni po snijegu, ni po pljusku, ni kada sunce upeče, pa čak ni kada – dok čitam najuzbudljiviji dio knjige koju jednostavno ne mogu ispustiti iz ruke – Ben sjedne pred moje noge i lavežom mi kaže da mora obaviti nuždu. Ostavljam knjigu, odijevam se, stavljam im lajne i idemo van!

Moj je unutarnji sat namješten tako da zazvoni kada je vrijeme za njihovo hranjenje. Ne izlazim iz kuće ako nisam provjerila imaju li sve što im treba. Žurno se vraćam i s najugodnijeg izlaska kako bih svoje pse prošetala prije sna. Oni su mi pseće odani, a stekli su povjerenje da ih nikada neću ostaviti na cjedilu. To mi jasno poručuju mahanjem repova i mrdanjem cijelim tijelima svaki put kada im se vratim nakon nekog obavljenog posla. Oni su moji pseći prijatelji.

Pouzdanost i povjerenje nema cijenu

Nedavno mi je prijatelj, kojeg silno živcira što sa psima u našoj zemlji ne smije u restorane, trgovine i javne ustanove, ispričao zanimljivu priču. Umro neki čovjek i odjednom se našao na putu kroz predivnu šumu. Njegovu veselju nije bilo kraja kada je shvatio da mu uz noge hoda njegov vjerni pas koji je uginuo davno prije. U društvu starog kućnog ljubimca i prijatelja čak mu se i smrt učinila sasvim prihvatljivom.

Hodali su tako, umorili se i ožednjeli. Došavši do prelijepog proplanka, naišli su na zlatna vrata na kojima je pisalo „Raj“. Čovjek zamoli čuvara na ulazu za malo vode. Čuvar mu ponudi da uđe u vrt, sav popločan zlatom i draguljima, ali mu kaže da je psima ulaz zabranjen pa ga ne može povesti sa sobom, čak ni da mu da gutljaj vode. Želi li ući u Raj, mora ga ostaviti pred ulazom. Čovjek odluči da Raj nije mjesto za njega. Svog psa ne bi ostavio ni za sve blago i obilje koje nudi Raj.

Nastavi on tako sa svojim psom dalje i dođe do neuglednog, iako uredno održavanog vrta. Zamoli čuvara za vodu i ovaj mu da lončić i zdjelicu za psa i kaže mu: „Slobodno uđite i povedite svog psa, ima vode i za njega.“ Čovjek zbunjeno upita kakvo je to mjesto, a čuvar mu odgovori: „Ovo je Raj! Malo niže od nas oni iz Pakla lažno navode ljude da dođu k njima.“ „Zar vam ne smeta da se lažno predstavljaju kao Raj?“ pita čovjek čuvara. „Ni slučajno“, odgovara čuvar, „čak nam je drago da k nama ne dolaze oni koji bi zbog zlata i obilja ostavili svog najboljeg prijatelja pred vratima!“

Povjerenje da jedni druge nećemo iznevjeriti

Čuvši tu priču, pomislila sam na najvažniju od svih odlika prijateljstva – povjerenje da jedni druge nećemo iznevjeriti. To povjerenje njegujem i u odnosu sa svojim psima. Oni mene obasipaju neupitnom ljubavlju, a ja njih brigom i pažnjom, spremna da budem kraj njih kad me trebaju.

Sa mnom je sve u redu! Imam ja i prijatelje na dvije noge. I volim ljude isto kao što volim životinje. S nekima njegujem prijateljstva čak iz doba ranog mladenaštva, a neke sam pak upoznala kao odrasla osoba. No neki su moji prijatelji – bivši, baš poput nekih muškaraca koji su mi bili partneri. Ti su prijatelji u mom životu bili onoliko dugo koliko su trajale moje najvažnije veze. Zajedno sa svojim bivšim partnerima gradila sam prijateljstva s njihovim ili zajedničkim prijateljima. No s prekidom odnosa nerijetko su otišli i neki dragi ljudi. Odabrali su lojalnost jednoj strani i tako se završio i prijateljski odnos s drugom stranom. Ne zamjeram im jer odanost je bitna odlika iskrenog i pravog prijateljstva. A i blisko je vezana uz povjerenje.

Sretni smo kada u odnosu izgradimo povjerenje jer bez te kvalitete pravo prijateljstvo jednostavno nije moguće. Prijateljstvo i pouzdanost rezultat su odanosti i povjerenja, a ti „sastojci“, ili njihov manjak, pokazuju je li neki odnos za nas vrijedan ili nije.

Oni koji se javljaju samo kad vas trebaju ili nemaju bolji plan

Prijatelji su nam važni za osjećaj ispunjenosti i sreće u životu, no jednako su tako i izvor čestih izazova jer međuljudski odnosi imaju svoju dinamiku, svoje uspone i padove. Odnosi s drugim ljudima nužni su kako bismo zadovoljili jednu od osnovnih ljudskih potreba – potrebu za prihvaćanjem. No upravo se često osjećamo odbijenima i nedoživljenima upravo u odnosima koje smatramo prijateljstvom. Na prijatelje, naime, želimo uvijek moći računati – i u dobru i u zlu. No neki ljudi samo traže i uzimaju, što drugu stranu dugoročno ostavlja iscrpljenom i praznom.

Takvi odnosi nemaju smisla i najbolje ih je prekinuti, no katkad ipak u njima ostajemo jer mislimo da moramo. Ako nas je netko razočarao kao prijatelj, a s njim, primjerice, radimo, bit će nam teško održavati korektne poslovne kontakte ako prijateljstvo pukne. U takvim situacijama kontakti na koje smo prisiljeni mogu postati prava noćna mora.

Neke osobe jednostavno ne shvaćaju koliko je pouzdanost proizašla iz povjerenja bitna. Nemaju tu kvalitetu i nisu dobri prijatelji: nešto se s vama dogovore pa u zadnji čas odustanu ili nestanu, a vi izvisite. Onda vam se jave kad vas trebaju ili kad nemaju ništa bolje u planu. Imala sam nekoliko takvih „prijateljica“. Odlučila sam ne održavati odnose u kojima sam ja uvijek raspoložena za izlazak na poziv u zadnji čas (za razliku od nje kojoj se „sad baš ne da ići van“); spremna sam slušati žalopojke i traženje savjeta koje ona ipak ne posluša (a i ne pita kako sam ja)... To jednostavno nije moja priča. Iako sam se zbog serije takvih odluka pomalo osamila i nedostajalo mi je druženje, znala sam da društvo ne želim pod svaku cijenu.

Nova prijateljica

Krajem pretprošle godine, na Sensa vikendu u Svetom Martinu na Muri, tijekom svoje radionice posvećene osvještavanju i ostvarivanju ciljeva u budućnosti, razradila sam vlastitu viziju važnih stvari koje želim ostvariti u 2012. godini. Jedna od njih bila je radost druženja s prijateljicama. I upravo se, vođeno mojom namjerom, rodilo jedno novo prijateljstvo. Prijateljujem s osobom s kojom se rado družim. Jedna se drugoj možemo povjeriti sigurne da ništa od onoga što kažemo neće otići dalje. Osjećamo da se jedna na drugu možemo osloniti. Podržavamo jedna drugu u dobrim navikama. Vjerujem da naše prijateljstvo ima lijepu budućnost u koju smo obje voljne uložiti vrijeme i energiju.

Kada spoznamo svoju vrijednost, kada se poštujemo – bez ljutnje odustajemo od jednostranih prijateljstava. Nepouzdanim osobama jednostavno više ne dajemo svoje povjerenje i vrijeme. Iskreno i otvoreno kažemo im – ne! Radije svoje vrijeme posvećujemo ljudima s kojima dijelimo međusobno poštovanje. S onima koji nas zaslužuju.