Mala bijela školjka plutala je sasvim sama po modrome, širokome moru.
Pjevala je: „Hej - haj, lila - lala, tko zna gdje sam sada? “
Odjednom val uhvati i ponese malu školjku: „Lijevo - desno, pljus - pljas, gore - dolje, pljus - pljas, plivaj sa mnom, školjkice, sad...“

I tako je školjkicu zahvatio jedan, pa drugi, pa treći, i svaki je pjevao: „Lijevo - desno, pljus - pljas, gore - dolje, pljus - pljas, plivaj sa mnom, školjkice, sad...“
Naposljetku se, nošena valovima, mala školjka našla u pijesku na velikoj, zlatnoj plaži.

Još uvijek se pitala: „Hej - haj, lila - lala, tko zna gdje sam sada?“
U međuvremenu se jedna starica otputila u jutarnju šetnju plažom.
Dok je tako šetala, odjednom ugleda malu bijelu školjku, prošaranu ružičastim šarama, kako stoji u pijesku. Sagne se i dobro je razgleda. „Znam jednu djevojčicu koja bi se rado igrala s tobom“, reče pa spremi školjkicu u džep i vrati se kući.
Kad je stigla kući, ušulja se u sobicu gdje je njezina unučica čvrsto spavala.
Starica stavi lijepu bijelu školjkicu prošaranu ružičastim šarama na stolić pokraj kreveta.

Onda ode u kuhinju pripremati doručak.
Školjkica je ležala na stoliću i svejednako pjevala: „Hej - haj, lila - lala, tko zna gdje sam sada?“

Kad se unučica probudila i ugledala pokraj uzglavlja prekrasnu školjku, odmah se počela igrati njome. Školjkica je poslužila kao prekrasna šalica u čajanci za lutke. Onda se pretvorila u telefončić za plišanog medu.

Baka je ubrzo pozvala obitelj na doručak. Mala je školjka ležala pokraj djevojčice dok je ona jela svoju kašicu. Nakon doručka malena odvede školjkicu u pješčanik ispred kuće i igrala se s njom dugo, dugo – gradila je kule i crtala šare u pijesku.
Bakica je sjedila u ljuljački na trijemu i promatrala unučicu kako se igra. Djevojčica je odjednom viknula: „Hvala ti, bakice, igračka je tako ljupka!“

Mala je školjka znala da je pronašla prijatelja i svoj novi dom.
Znala je da se sve dobro završilo, da je stigla baš kamo je trebala stići.