Susan Perrow: Kako priče liječe male i velike

Mudrost gurnuta u stranu

Doktorica za priče

Susan Perrow zovu i doktoricom za priče jer su njezine znalački smišljene bajke, tzv. terapeutske priče, vrelo inspiracije i iskustva mnogim roditeljima, odgajateljima i učiteljima. Iako cijelog života, tijekom školovanja i rada, dominantno koristimo intelekt i lijevu stranu mozga, ipak nismo cjeloviti ako ne objedinjujemo obje njegove polutke.

„Korištenje uma, ruku i srca ono je što čini zadovoljnog i potpunog čovjeka u procesu stvaranja“, objašnjava Perrow. A priče služe upravo da otvore vrata srca. One nas na nježan i nenametljiv način odvode u svijet mašte, gdje je sve moguće i gdje možemo pronaći odgovor na svako svoje pitanje ili nedoumicu.

Terapija pričom način je da se pripovijedanjem i kreiranjem kvalitetnog sadržaja djeluje na odraslu osobu ili dijete te se pritom korigiraju zahtjevna i problematična ponašanja i reakcije. Jer bajke i priče pružaju svima potrebnu utjehu, ali i aktiviraju mehanizme kojima psiha prirodno traži rješenja.

Moraju imati sretan kraj

Prema Perrow, one moraju imati sretan kraj jer djeca svoj život tek kreiraju pa im je u tome potrebno ohrabrenje, dok je zlo potrebno kazniti, a ne relativizirati ga ili ukrašavati. Naglašava i kako su narodne priče i tradicionalne bajke sa svojim izazovima, likovima i napetostima dobrodošle, pogotovo u najranijoj dobi jer predstavljaju potreban „trening razvoja duše“ i zadovoljavaju djetetovu beskrajnu žudnju za čudesnim, što je iznimno važno.

„Priče nose vlastiti život. Svaka priča ima potencijal postati terapeutskom i svaka ima svoje unutarnje djelovanje. Čak je i kratka priča lijek koji ćete izvući, po potrebi, iz vlastite memorije ako ste u situaciji da nemate vremena listati riznicu bajki svijeta u traženju odgovora“, objašnjava Susan.

Mladi liječnik kojem je mozak bio poput suhe šljive

Ova iznimna žena šesnaest je godina provela u waldorfskim školama i vrtićima u Australiji i Keniji. Njezine dvije knjige Bajke i priče za laku noć te Iscjeljujuće priče II prevedene su na mnoge jezike, uključujući hrvatski, kineski, korejski, japanski, španjolski i portugalski. U Zagreb dolazi otprilike svake dvije godine i uvijek se, kaže, iznova veseli odazivu i interesu polaznika cijele regije.

Slikovitim uvodom na ovogodišnjoj radionici Susan se prisjetila mladog liječnika koji je nakon završenog studija medicine došao na njezin višetjedni tečaj pisanja priča. Kada ga je upitala zašto je tu; odgovorio je kako, nakon šest godina studiranja medicine, osjeća da mu je mozak poput suhe šljive. Nadao se da će mu pisanje priča pomoći vratiti osjećaj kreativne sočnosti. U narednih nekoliko tjedana od jednostavnih priča značajno je napredovao u smišljanju, pripovijedanju i pisanju.

Korisne svima u radu s ljudima

Danas je ovaj liječnik omiljen među roditeljima te u svojoj ordinaciji drži torbu priča s rekvizitima koje vješto koristi kako bi ohrabrio svoje pacijente, ispričala je Susan. Tako se i na zagrebačkom seminaru u grupi od tridesetak ljudi, uz većinom prisutne odgajatelje i učitelje, našlo različitih profesija – pravnika, menadžera, novinara, psihologa te sveučilišne predavačice.

„Priče su primjenjive svim zvanjima i svim uzrastima, naročito u radu s ljudima jer njima možete obogatiti svoje stručno znanje i upotrijebiti ih u situacijama kada želite doprijeti do ljudi i prenijeti poruku pomoću svijeta metafora i imaginacije, one razine nevidljive okom“, objašnjava Susan šaroliku publiku kakva i inače prati njezina predavanja po cijelom svijetu.

PageBreak

„Terapeutske priče prije svega služe za vraćanje u ravnotežu zahtjevnog ili problematičnog ponašanja, tj. načina na koji dijete djeluje. Umjesto da 'zločesto' dijete pretvaramo u 'dobro', pričom ga vraćamo u ravnotežu i pokušavamo postići cjelovitost“, nastavlja Susan.

Neki od primjera zahtjevnih situacija u kojima pomaže terapija pričom dolaze iz svakodnevnog života djece i odraslih poput problema mokrenja u krevet, odbijanja povrća, prihvaćanja sebe, pristojnosti, samopouzdanja, vrištanja, nestrpljivosti ili nervoze, mobbinga, oporavka nakon traume, težnje k savršenstvu... Susan smatra da je pripovijedanje jedan od čarobnih štapića u rješavanju zahtjevnih situacija jer se pričom može utjecati na slušača i dovesti ga do točke samostalnog zaključivanja i usvajanja novih načina djelovanja vlastitim ritmom.

Model priče

Njezin model za sastavljanje terapeutske, ozdravljujuće priče sačinjen je od trodijelne strukture – metafore, putovanja i raspleta. A prije no što krenete u realizaciju vlastite priče, bilo za sebe, bilo za dijete, potrebno je što jasnije prepoznati što je to izvan ravnoteže te priču prilagoditi uzrastu djeteta. Na primjeru problema djeteta koje kasni u školu ili na trening, osmišljavanje vlastite terapeutske priče moglo bi teći na sljedeći način...  

1. Izborom metafora uvedete aktere priče. To je uglavnom poistovjećivanje s nekim arhetipom, životinjicom ili bićem iz svijeta prirode ili minerala (koje nikako ne stiže na vrijeme obaviti svoje obaveze). Susan napominje kako je važno spretno se kretati unutar dobi kojoj se obraćate jer ne pišete jednako za sebe, tinejdžera, mladu ženu ili dijete od tri godine.

2. Glavni lik potom prolazi određen spoznajni put i susreće se s preprekama, jer djeca vole aktivnosti u priči) ne bi li konačno došao kamo treba stići – na vrijeme. U priči ne bi trebalo biti moraliziranja i izazivanja osjećaja krivnje. Pišite u slikama jer slušač vidi upravo njih. Pokušajte biti što jednostavniji i ne pretjerivati u opisivanju ili emocijama. Tako će, recimo, jedna srebrna suza koja se pojavila biti dovoljna metafora za osjećaj tuge.

3. Svakako završite svoju priču pozitivnim i poticajnim raspoloženjem.

4. Priču za određeni problem možete čitati ili pripovijedati, odnosno ponavljati je koliko god je slušaču potrebno. Oba su načina učinkovita. Potom dosljedno uvedite naviku pripovijedanja. Susan slikovito naglašava da je za nju najbolji lijek – svaki dan jedna kratka priča.

U svom tridesetogodišnjem edukacijskom iskustvu ona se često koristi pripovjedačkim ritualima poput puštanja glazbe prije ili nakon pričanja, korištenja jednostavnih instrumenta, harfe ili bubnja, sjedenja na specijalnom stolcu te upotrebi djelića prirode, kao što su kamenčići, komadi drveta ili školjke. Time se, kaže Susan, postiže lakše povezivanje s desnom polutkom mozga, priprema se atmosfera priče i uvodi dijete u jedan drugačiji svijet. „Školjka ili drvo su tako jednostavni, a momentalno vraćaju pažnju na sadašnji trenutak te potiču na beskrajan svijet novih ideja“, pojašnjava Susan.

A na pitanja zašto su baš priče i bajke toliko bliske djeci te kako to da na njih djeluju toliko ljekovito, ona odgovora: „Djeca su jako povezana sa svijetom priča jer su još blizu onome odakle su došla, bez obzira na to koje uvjerenje i filozofiju života primjenjujete. Priče imaju moć vratiti nas ne toliko čarobnom svijetu djetinjstva, koliko cjelovitoj čovječnosti. Čovječnost nije samo materijalni svijet  već sve bogatstvo onoga što nosimo kao iskustvo. I tu se krije ljekovitost“.

I kako na kraju znati djeluje li priča terapeutski?

I kako na kraju znati djeluje li priča terapeutski? Susan napominje da je sve u promatranju. Nakon godina rada u waldorfskoj školi, najvažnija stvar koju je naučila od utemeljitelja waldorfske filozofije odgoja Rudolfa Steinera jest da se svi moramo naučiti promatrati. A to se odnosi i na uzroke i na posljedice. Terapeutkinja kaže kako je u svom dugogodišnjem radu iskusila i to da poneka priča možda nije postigla željene efekte, ali isto tako da nijedna priča nikada nikome nije naštetila.

U radu s djecom Susan je na prvome mjestu ono čega je dobro prisjetiti se u svakom kontaktu s mališanima, a to savjetuje i svim roditeljima i odgajateljima: „Ne gurajte djecu da prebrzo odrastu. Dajte im vremena i mjesta da budu djeca.“ A postoji li išta nježnije i kreativnije nego im u slavlje njihova djetinjstva osmisliti jedinstvenu priču sa sretnim završetkom i porukom koja će im pomoći da rastu uravnoteženo i sretno?