Živimo u trenutku kad smo sa svih strana bombardirani podacima o gubitku radnih mjesta, prekidima veza, raspadu načina života na koji smo se naviknuli. Pandemija je stigla poput golemog bata u rukama univerzuma koji je razrušio sve stare obrasce. Mnogo toga nije imalo kvalitetne temelje i moralo je nestati, druge su se stvari dogodile iznebuha i ostavile nas u šoku i stanju zamrznutosti. Ono se manifestiralo na dva načina: jedni su uronili u apatiju, bezvoljnost, opći osjećaj besmisla i više ništa ne poduzimaju, dok su drugi u suprotnoj krajnosti. Oni se samo bacaju iz jednog posla u drugi, u bezbrojne aktivnosti samo kako ne bi morali stati i razmisliti o tome što se dogodilo, koji su razmjeri nedaće u kojoj se nalaze, a jedino što žele jest da taj golemi zid koji je ispred njih nekako, nekim čudom nestane. Oba ova stanja oblik su zamrznutosti iz koje se ne može izići na silu, ali ni tako da se ništa ne poduzima.
Težina prvog koraka
Poznata nam je Lao-tseova misao kako i najveće putovanje počinje prvim korakom, no smrznutome čovjeku i taj je prvi korak gotovo nepremostiva prepreka. Kao da su mu stopala od olova. Kako onda napraviti prvi korak?
Počnite s najmanjim mogućim korakom koji vam ne predstavlja pritisak ili stres. Ako je to odluka da se više krećete, neka to bude samo jedan krug oko zgrade. Ako je i to previše, siđite samo do ulaza zgrade i zadržite se minutu ispred ulaza. Važno je da ste se odjenuli za šetnju. Ako ste odlučili raskrčiti prostor u stanu, neka prvi korak bude pola sata rada oko toga. Ako je pola sata puno, prepolovite. Neka bude 15 minuta. Želite li pisati, napišite jednu stranicu dnevno. Ili pola. Ili samo jedan redak. U čemu je kvaka? Jasno je da jednim retkom dnevno nećete tako skoro dovršiti roman, niti ćete se osobito razgibati ako samo stojite pred zgradom. Tajna ove metode je u ovome: to što ste odlučili napraviti, morate napraviti svaki dan, bez iznimke. Može biti smiješno lagano, no mora biti svaki dan. Odmah ćete zamijetiti jednu stvar: rijetko kad ste stali samo na tom malom koraku. Jednom kad ste izišli iz kuće, napravili ste taj krug oko zgrade. Jednom kad ste krenuli pisati, napisali ste daleko više od tog jednog retka. Činjenica da ste to radili svaki dan, nekoliko mjeseci, kumulativno je donijela golem pomak i vaš prvi korak pretvorio se u stotinu, pa i tisuću sljedećih koraka, a da niste osjetili teret ili strah. Jedino na što ste se morali obvezati bilo je da to radite svaki dan.
Neprekidni rad na sebi
Metoda koju smo upravo opisali zapravo je životna filozofija koju su Japanci nazvali kaizen. Ona nije originalno njihova, stigla je nakon rata u njihovu razorenu zemlju koju je trebalo podići od temelja. Donio ju je američki general Douglas MacArthur. Njemu je ova filozofija, kojoj Amerikanci nisu dali naziv, bila itekako poznata. Naime, 1940. godine Sjedinjenim Državama postalo je jasno da će se morati uključiti u rat i da će to biti vrlo brzo. Nisu mogli u tako kratkom roku proizvesti dovoljno kvalitetnog oružja, nisu imali dovoljno ljudi ni profesionalaca za to. Problem su odlučili prebroditi pristupom koji su jednostavno nazvali „kontinuirano poboljšanje“. Svi radnici u tvornicama, a ne samo menadžeri i rukovoditelji, dobili su zadaću da otkriju na stotine sitnih stvari koje se mogu poboljšati u postojećim postrojenjima, na postojećim proizvodima. Rečeno im je da ne gube vrijeme smišljajući nešto posve novo od nule, da ne ruše staro nego samo da pronalaze načine kako postojeće svaki dan učiniti što boljim. Na tisuće radnika u zemlji pronalazilo je nove sitnice kojima su se mogle popraviti kvaliteta i učinkovitost postojećih proizvoda. U vrlo kratkom roku američka proizvodnja toliko je napredovala da su bili presudni igrač u okončanju Drugog svjetskog rata.
Kad je general MacArthur tu metodu predstavio Japancima, u Americi su je već polako napuštali i sve se vratilo na business as usual. Japanci su je, međutim, zdušno prigrlili i prilagodili svojoj kulturi i filozofiji življenja te joj dali i ime: kaizen. Filozofija neprekidnog poboljšanja malim koracima, kaizen, postala je temelj japanske poslovne kulture, a njihovo je gospodarstvo doživjelo golem preporod i rast.
Sada se ova filozofija vraća na Zapad, obojena konfucijanskom misli o tome kako nije važno koliko sporo hodaš, nego je važno da ne stojiš. I upravo je ta misao ključna za sve nas koji smo nakon golemih šokova koje nam je priredila „nova normala” ostali u stanju zamrznutosti. Vrijeme je da se odledimo i napravimo taj ključni prvi korak. I potom svaki dan još jedan u kontinuiranom poboljšanju svoga života.
Maraton života
Životnu filozofiju kaizen ne treba miješati s metodama kojima se učinkovito upravlja vremenom kako bi se dosezali određeni rokovi, poput metode cjepkanja vremena u jednake segmente („tomato”) ili obvezivanja uz mentorstvo, podršku grupe i slično. Ne treba je miješati ni s fokusiranim radom na ostvarenju određenog cilja, za koji često koristimo moodboard, jasno i vidljivo napisane riječi ili postavljene slike na neko vidljivo mjesto koje će nas podsjećati svaki dan na naš cilj.
Kaizen treba integrirati kao način života, to je filozofija temeljem koje se svaki dan propitkujemo što mogu napraviti bolje u ovome gdje sam sada. Riječ je o umijeću postavljanja „malih“ pitanja i rješavanja „malih“ problema, poduzimanja, rješavanja dnevnih, manjih zadataka, svakodnevnog pomaka ka boljemu. Ova filozofija implicira prisutnost u trenutku. To nije utrka na sto metara, nego cjeloživotni maraton. Svaki dan, u svakom pogledu, biti malo bolji. Upravo takvim življenjem, takvim svakodnevnim djelovanjem, tijekom vremena stvara se ukupna slika vaše životne slagalice, a i zadovoljstvo životom je veće. Poznato je da nakon ostvarenja određenog cilja i nakon uživanja u lovorikama i slavi, dolazi ono ključno pitanje: I što sada? Kamo dalje? Kaizen vas neće dovesti do toga križanja. Ova će vam filozofija pomoći da svaki dan budete zadovoljni onim djelićem svoga života koji ste toga dana smisleno proživjeli.
A što kada sve gori?
Neki će, čitajući ovo, pomisliti kako im zbog gorućih problema ova metoda koja implicira dugoročno, sporo realiziranje i poboljšanje, neće biti od prevelike pomoći. Ipak, dokazano je, kad ste u stanju panike ili straha, uvijek je dobro promijeniti fokus, pokrenuti se i početi raditi bilo što. Upravo odmicanjem fokusa od gorućeg problema dopuštate svojem golemom, nesvjesnom izvoru da iznjedri rješenje. Dok predano radite nešto drugo, vaše nesvjesno će izbaciti ideje koje će vas iznenaditi, pomislit ćete, pa da, kako se toga prije nisam domislila! Sjetit ćete se koga biste mogli nazvati da vam pomogne, gdje biste se mogli obratiti, što vam je od resursa još na raspolaganju, a o tome niste razmišljali itd. Dobit ćete na trenutak potrebnu distancu da sagledate sebe sa sigurne udaljenosti u kontekstu u kojem se nalazite i da prepoznate rješenja.
Kaizen pristup životu može vas stabilizirati u turbulentnim vremenima, važno je samo da se pridržavate osnovnog pravila: korak za koji ste se odlučili mora biti dovoljno malen da ne izaziva nikakvu nelagodu, da ga obavite s lakoćom i da jednostavno ne postoji mogućnost da ga ne možete odraditi. Pripazite, također, da taj korak ne bude previše lak i da u vama ne izazove dosadu. Kaizen je umijeće življenja. Jednom kad nanižete stotinu malih koraka u stotinu dana osjetit ćete da ste ostvarili neke ciljeve koji su vam se još jučer činili neostvarivi. I sve ste to učinili s lakoćom.