JEAN-PAUL SARTRE - MI SMO VLASTITI PROJEKT: Što o promjeni i krizi možemo naučiti od ovog francuskog filozofa

Svako životno doba donosi izazove. Da bismo znali adekvatno odgovoriti na njih, neophodno je spoznati ne samo sebe, nego i životne zakone, a jedan od njih je aktivizam. Francuski filozof Jean-Paul Sartre aktivizam stavlja u središte svoje filozofije. Dakle, što može biti prepreka našem rastu i razvoju u bilo kojem životnom razdoblju? Za Sartrea je to inertnost, nedjelovanje. Čovjek koji ne radi aktivno na ostvarivanju vlastitog zadatka, svrhe, osobnog razvoja puki je predmet, stvar ili kako kaže u svom djelu „Biće i Ništa”: „Bitak po sebi.” No čak i inertne osobe životne krize natjeraju na neki angažman pa su one, u određenom smislu, i dobre za čovjeka. Ono što svakako nije dobro jest prepuštanje okolnostima – rutina. U tom je duhu i čuvena židovska poslovica: „Ako ne budeš bolji, bit ćeš gori, isti nećeš ostati.”

Kada se čovjek mijenja?

Najčešće se mijenja kada je pritisnut životnom krizom. Kao što sam već rekla, kriza ne mora nužno biti loša, ona može biti simptom da u našem životu nešto ne valja i da nešto moramo promijeniti. Međutim, uslijed loše procjene, ljudi su skloni napraviti lošu promjenu. Svatko od nas mora biti svjestan svoje odgovornosti za učinjeno djelo i izbor. O važnosti izbora, odgovornosti, aktivizmu govorio je upravo Jean-Paul Sartre. Njegov aktivizam, koji je doslovno živio, svojevrsni je putokaz svim ljudima koji se u jednom trenutku nađu u životnoj tegobi.

Sartre određuje zadatak filozofije ovako: „Prvi zadatak filozofije mora biti da se stvari istisnu iz svijesti i da se ponovno uspostavi odnos svijesti sa svijetom.” Prema ovom francuskom filozofu, egzistencija prethodni esenciji, ne postoji prethodno dana suština koja je zajednička svima nama, nego svaki pojedinac definira smisao vlastitog života. Mi stvaramo značenje vlastitog života, smatra on: „Mi smo vlastiti projekt.”

Da ovo nisu puke riječi, on je dokazao svojim životom. Rođen je u obitelji intelektualaca 21. lipnja 1905. godine u Parizu. Rano je izgubio oca, a taj veliki gubitak u Sartreovu odrastanju nadomjesti je njegov djed po majci, vrhunski intelektualac, koji je utjecao na njegov intelektualni razvoj. Međutim, jedna epizoda iz ranog djetinjstva nesumnjivo je duboko ranila Sartrea i odredila ne samo njegov život, nego i njegovu egzistencijalističku filozofiju. Budući da je bio slabe građe i razrok, vršnjaci ga nisu prihvaćali. U čuvenom autobiografskom djelu „Riječi” opisuje svoje bolno iskustvo. Jednog nedjeljnog poslijepodneva otišao je s majkom u park da se pridruži svojim vršnjacima u igri. Prišao je prvoj grupi djece, a ona ga je odbila, prišao je drugoj grupi i dobio isti odgovor, trećoj, četvrtoj... Naposljetku su i on i majka shvatili da moraju odustati i da ga nitko neće prihvatiti. Otišli su u svoj apartman na petom katu, daleko od tog surovog svijeta. Majka je dala knjigu dječaku, mali Sartre ju je uzeo i čitao. Ušao je tako u neki drugi svijet gdje ga nitko ne može povrijediti. Shvaća da su „riječi spasile dječaka”. Od tog trenutka nije se prestao obrazovati i mijenjati, od neželjenog dječaka postao je omiljen ne samo u svojoj zemlji, nego u cijelom svijetu. S partnericom, filozofkinjom Simone de Beauvoir, srušio je tabue i zajedno su stvarali povijest. O njihovoj neobičnoj ljubavi, slobodnoj vezi čiji je tvorac upravo Sartre, pisali su svi svjetski časopisi pa su postali najpoznatiji filozofski par. Kada je Sartre umro 15. travnja 1980. godine, cijeli je Pariz izišao na ulice da mu oda posljednju počast.

Izbor čovjeku daje značenje

Kao i Sartre u djetinjstvu, tako se svako od nas bori i suočava sa svojim najvećim strahom, a to je biti neprihvaćen. Bačeni smo u ovaj svijet, to je naša ulaznica za slobodu, ali i naša kazna. „Drugi su pakao”, zaključuje on. Zašto? „Tamo gdje počinje njegova Sloboda, prestaje moja... Jer samo pogled drugog čovjeka čini da ja ne budem gospodar situacije i to me može poništiti. U tom smislu, čovjek ne može biti apsolutno Slobodan”, izjavio je Sartre. Ove ne tako optimistične riječi ublažava pozivom na aktivizam i fundamentalni projekt. Fundamentalni projekt je stvar odluke i ničega više. To je aktivistički optimizam. Kako ističe, čovjek uvijek može promijeniti vlastiti život, a način da to učini njegova su djela. Za Sartrea su samo djela važna. Nečinjenje je nekada jednako zločinu.

Nekada je nužno „uprljati ruke” – biti samo promatrač na životnoj pozornici znači ne egzistirati. Izbor je ono što konstituira čovjeka, ono što mu daje značenje: „Uvijek imam izbor, ali isto tako moram znati da čak i u slučaju da ništa ne izaberem, ja sam zapravo izabrao!”

Kriza kao poziv na promjenu

Ako primijenimo Sartreov egzistencijalni projekt na naš život, onda bi svaka životna kriza, svako nezadovoljstvo bili poziv na djelovanje. Ali u kojem smjeru? Sartre kaže da je to otvoreno i ne daje upute o tome kako će se netko mijenjati. Sloboda kao imperativ našeg života to mu ne dopušta, za njega je samo važno da shvatimo da i kukavica može postati heroj, a heroj ‒ kukavica. Naše će djelo odrediti tko smo u određenom trenutku i zato je naglasak na djelu i obrazovanju. Nema stagnacije, nema prepuštanja, nema konformizma! Njegova filozofija je poziv na konstantnu akciju.

Ništa nije konačno i nepromjenjivo u našem životu. To je taj optimizam o kojem on govori i kojega moramo biti svjesni do posljednjeg daha! Svi smo mi junaci naših života i svatko može imati glavnu ulogu, pitanje je samo želimo li to? Većina zapravo odbacuje odgovornost. Odgovornost za učinjena djela i izgovorene riječi. Bez odgovornosti nema ni čovjeka, za njega je čovjek koji ne vrši izbor, ne djeluje i odbija svaku vrstu odgovornosti samo „biće po sebi” ili stvar. Zato je svatko od nas pozvan da se formira tijekom cijelog svog života. Mi smo bića obrazovanja koja prevladavaju sebe, izlaze iz sebe.

Kako se Sartreova filozofija najbolje može razumjeti iz njegovih drama, pozvala bih se na dramu „Iza zatvorenih vrata”, u kojoj predstavlja mitsko premještanje pakla. Kakav je njegov pakao? On ga prikazuje kao hotel s brojnim sobama i hodnicima, poslugom, neprestano upaljenim svjetlima i zatvorenim vratima. Junaci njegove drame - Garcin, Inez i Estelle - dovedeni su u sobu u kojoj su tri fotelje i znaju za svoje grijehe. Njih su troje u praznoj sobi. Oni ne spavaju, ne jedu, ali mogu govoriti i gledati se. Nikad se prije nisu sreli, ali svi troje su krivi i u strahu od kazne. Ines otkriva da su oni pakao jedni drugima, tj. drugi su pakao. Inez želi zavesti Estelle, Estelle želi privući pažnju Garcina, a on samo želi mir i samoću. Sve je to nemoguće jer treći ne dopušta da se razvije odnos između drugo dvoje. Kada se vrata otvore, oni ne smiju izići jer se boje da je tamo još gore. Oni se boje mučenja.

Drama „Iza zatvorenih vrata” opis je gubitka moga ja u drugima, drugi je moja granica, konflikt je originalan smisao bića-za-drugog, egzistencija drugog je moj pad. To je drama o svima koji žive zatvoreni život, koji su zaokupljeni sobom i ostvarenjem svojih želja. To je drama o životu u defenzivi prema drugom ili totalnom predavanju pogledu drugog.

Princip djelovanja

Postavlja se pitanje kako prevladati taj „pakao” o kojem govori Sartre. Samo kao biće koje samo sebe prevladava. Kao biće budućnosti. Egzistencija nije datost, nego zadatak koji svaki čovjek treba riješiti. Što će netko biti, ovisi o tome što je odlučio za sebe napraviti. „Čovjek nije nego se stvara! Mi smo vlastiti izbor!” poručuje Sartre.

Zbog toga je svaka situacija koja nam nije ugodna prilika da od nje napravimo nešto što će nas deklarirati kao kukavice ili heroje, kao inertne beživotne individue ili kao borce koji djeluju i koji su odlučili izići iz neodgovornosti i kukavičluka.

Kada sartreovski postavimo stvari, onda bi izbor bio konstitutivan i najvažniji za nastajanje ličnosti. Izbor je ono što stvara ličnost, neovisno o tome što je predmet izbora. I kada biramo nešto iz izvanjskog svijeta, dolazimo u situaciju da usredotočimo vlastito biće na jedan cilj, a taj je cilj kohezivna energija koja proizlazi iz sabrane energije, izlaženje iz rasute pažnje – tako sebe stvaramo, ponovno rađamo i obrazujemo. Tada smo gospodari vlastitog života jer smo se odlučili na djelovanje, ali i na samoprevladavanje. Nismo opterećeni mišljenjem drugih jer smo sebe stavili u poziciju u kojoj smo otvorili vrata prema drugome koji samo tako prestaje za nas biti opasnost i pakao.

Djelujući princip koji nam nudi Sartreova egzistencijalna filozofija pravo je osvježenje u vremenu u kojem nas sa svih strana uvjeravaju u gotova, instantna rješenja za sve životne situacije. Kako život nije puki tečaj vještina, nego ustrajna borba u zadobivanju vlastitog ja, koje bi trebalo biti dovoljno jako da pruži odgovor na sve životne izazove kojih nije malo, objašnjenje da naš život jest projekt i odgovornost – ohrabruje i potiče.

Sartre je živio upravo tako... Hrabro, odgovorno i djelujuće. Otuda i njegov optimizam, usprkos svim preprekama koje je imao u životu: „I kada bih imao sto godina, najljepši dan bio bi mi – sutra.”