Izražavate li vi empatiju prema sebi i mislite li da je empatija nešto što je usmjereno prema drugima? Većina ljudi kada pomisli na empatiju pomisli na drugu osobu. Da to znači biti dobar prema nekome. Pokazivati suosjećanje. Razumijevanje za tuđe osjećaje. Moći se staviti u tuđe cipele. Doslovno osjetiti kako se netko osjeća i koje emocije ima u tom trenutku. To u jednu ruku i jest empatija. Onako, plitko, površinski.
Postoje slojevi empatije. Zbog svoje sposobnosti da se stavimo u tuđe cipele empatija nam, također pruža sposobnost da mučimo, obezvrjeđujemo druge ljude. Možda ste bili prisutni kada je neka osoba osjetila i vidjela da je drugoj osobi nelagodno, neugodno ili teško i nastavila tu osobu ponižavati. Riječ je o plitkoj, površinskoj empatiji. U ovom slučaju empatija ne podrazumijeva dobrotu. Ova vrsta empatije naša je mentalna sposobnost.
Postoji i duboka empatija, odnosno mogućnost da osjetimo i doživimo što drugi ljudi osjećaju i doživljavaju. Ona je puno više od naše mentalne sposobnosti u kojoj zamišljamo što druga osoba osjeća. Ovo je kako da uđemo u tijelo te osobe, postajemo ta osoba i doživljavamo svijet kao ona. Duboko doživljavamo tuđe emocije i osjećaje kao da su naši. Ne želimo drugome bol jer je ne želimo sebi.
Ove dvije vrste empatije nisu nužno povezane i jedna osoba može imati duboku empatiju dok joj s druge strane “stavljanje u tuđe cipele” baš i ne ide. To je moguće zato što ove dvije empatije imaju različite izvore iz kojih potječu.
Empatija se počela iskorištavati u posljednje vrijeme. Počelo se manipulirati putem nje. Postalo je in biti empatičan i time se u društvu podrazumijeva da “moraš” imati razumijevanja za tuđa stanja i osjećaje jer ne znaš s čim se ta osoba nosi. I da je sasvim u redu ako se ta osoba istresa na druge ili je neugodna. Empatična osoba dopušta prostor i ne reagira jer ona je “dobra” i razumije i osjeća drugu osobu.
Ovdje opisujem situaciju u kojoj sam se našla kada sam išla naručiti kavu i konobar mi je došao sav neugodan, otresit, bezobrazan. Kada sam ja reagirala, mirna tona, prozvali su me da nisam empatična jer - ipak je jako vruće i on jadan radi cijeli dan.
Empatičnost uključuje i spoznaju da je moguće manipulirati kroz empatiju te da je važno postaviti vlastite granice. Prvi korak na putu empatije je iskazivanje empatije prema sebi. Kada nam je teško i kada se osjećamo neshvaćeno, teško nam je imati empatiju prema drugome. Ako nismo svjesni svog emocionalnog i mentalnog stanja i vlastitog unutarnjeg doživljaja kako možemo biti sigurni da ono što doživljavamo kao nečije tuđe osjećaj i emocije nije ono što mi svoje zrcalimo u njemu? Da to nije projekcija našeg vlastitog Ja? (Barett- Lennard 1997).
Empatijom prema sebi promatramo i integriramo iskustvo. Empatija nije isto što i suosjećanje. Empatijom prema sebi primjećujete i prepoznajete što se događa unutar vas. Suosjećanje prema sebi uključuje postupanje prema sebi s ljubaznošću brigom i podrškom koju bi pružili svome djetetu ili dragom prijatelju (Neff).
U prosjeku žene pokazuju više empatije od muškaraca. Možda je to povezano s načinom na koji žene odgovaraju na stresne okolnosti. Uz 'borba ili bijeg', primarne fiziološke odgovore na stres i kod žena i kod muškaraca, istraživanje iz 2000. godine pokazalo je da se kod žena javlja se i odgovor 'Njegovati i sprijateljiti se'.
Važno je naučiti postavljati granice - autorica Silvy Khoucasian kaže 'empatija bez postavljenih granica je put ka samodestrukciji'.
Granice su oblik brige o sebi. Postoji razlika između empatije i naprezanja do te mjere da se u potpunosti iscrpimo kako bi pružili podršku drugima. Granice nisu znak da nismo empatični. Granice, empatija i suosjećanje mogu lijepo zajedno živjeti u nama. Granice su tu kako bismo ograničili tuđi utjecaj na nas. Granice nas usmjeravaju. Uče nas da je sasvim u redu ponuditi nekome ruku podrške, saslušati osobu kada prolazi kroz teško razdoblje. To ne znači da moramo dati cijelog sebe, sve svoje vrijeme i energiju ili da se mi moramo osjećati kako se oni osjećaju u tom periodu.
Ključno je za naše mentalno zdravlje voditi računa koliko svojih mentalnih i emocionalnih kapaciteta ustupamo drugima. Empatija ne znači emocionalno iscrpljivanje. Upravo zato je važno prvenstveno graditi empatiju prema sebi. Kako bismo je mogli pružiti drugima.
I u ovom slučaju vrijedi izreka 'ne možeš se napiti iz prazne čaše'. Važno je razvijati empatiju, zapamtite da je i važno razvijati vlastite granice uz empatiju. Kako bi postigli harmoniju, emocionalni i mentalni balans.
Postavite sebi pitanja:
Što za mene empatija znači u životu? Kako je osjećam? Kako mi se prikazuje? Što znači i kakav je to osjećaj kada usmjerim empatiju prema sebi? Kako se onda ponašam? Kako se osjećam? Što izgovaram? Na koji se način zauzimam za sebe i gradim zdrave granice oko sebe i prema sebi. Mogu li empatiju prema sebi osjetiti kao svoju snagu?