Koja je naša dobrobit od dobrih djela?

U tuđoj koži

Roman Krznaric, popularni filozof, osnivač i član londonske Škole života koja nudi poduku u vezi s važnim pitanjima iz svakodnevice, upozorava da posljednjih godina empatija blijedi i nestaje te sve više odzvanja negativnim prizvukom. Nakon desetljeća proučavanja empatije i savjetovanja organizacija poput Ujedinjenih naroda, svojom novom knjigom Empatija, Krznaric želi promijeniti takvo bešćutno stanje odvojenosti i brige isključivo za vlastite potrebe.

U spomenutom priručniku savjetuje da što češće pokušamo "ući u tuđu kožu". I to ne bez dobrog razloga jer, kako obrazlaže, empatija može nabolje promijeniti život svakog pojedinca i od nje možemo samo profitirati.

Mozak nam je programiran za pomaganje

Da empatija nije samo lijepa gesta, pokazuju dokazi u evolucijskoj biologiji, neuroznanosti i psihologiji. U mozgu imamo tzv. zrcalne neurone – živčane stanice koje se aktiviraju, među ostalim, prilikom promatranja neke aktivnosti koju smo već iskusili. Ti neuroni zrcale ponašanje druge osobe, kao da ga promatrač sam čini, što nas asocira na izreku: Stavi se u tuđu kožu. Sve do otkrića i istraživanja zrcalnih neurona, pitanje kako dolazi do empatije bilo je tema mnogih debata u kognitivnoj znanosti. Sada znamo da nam je suosjećanje urođeno.

Druga je studija pokazala da naš mozak proizvodi oksitocin, koji se najčešće luči tijekom porođaja, orgazma ili dojenja, ali i u situacijama kada vidimo nekoga u nesreći ili žalosti. Tada se istodobno luče serotonin i dopamin – tvari koje su zaslužne za dobro raspoloženje, a koje u nama potiču želju za pomaganjem. Znanstvenici su, dakle, dokazali da nam je mozak „programiran“ za suosjećanje i brigu za druge. No zašto je dobro činiti dobro?

Naša dobrobit od dobrih djela

Osim što pomažemo drugima, empatičnim ponašanjem zapravo ulažemo u svoju dobrobit. Paradoksalno je, ističe Krznaric, da od razvijanja empatije, imamo i potpuno sebične dobrobiti – dobar osjećaj i poboljšanje vlastitog zdravlja. Dakle, što se više brinete za osjećaje drugih, bit ćete zdraviji te ćete, možda, i živjeti dulje i bolje.

Empatičnim ponašanjem ujedno povećavate svoje samopoštovanje, samopouzdanje, poboljšavate komunikacijske vještine i stječete nova iskustva. I ono najvažnije, empatija nas povezuje s drugim ljudskim bićima.

Empatični, ali objektivni

No hoće li nas suosjećanje prema svima učiniti osjetljivijima i ranjivijima? Hoće li nas iskoristiti prvi laktaroš na kojeg naiđemo jer smo svaki dan svjedoci da takvih ima napretek i da često bolje prolaze u životu?

Empatija nije slijepo vjerovanje, ona uvijek podrazumijeva određenu objektivnu distancu, ali uz uvažavanje druge osobe i njezinih osobina. Ulazeći u emocionalni svijet druge osobe, ne gubimo vlastiti identitet. „Čujemo“ osjećaje, želje i brige sugovornika, ali pri tom objektivno sagledavamo i potrebe koje se kriju iza njih.
U idealnom svijetu, prema Romanu Krznaricu, empatija bi trebala biti prisutna posvuda. Iako brojne osobine nasljeđujemo, empatija se, uvjerava nas Krznaric, može naučiti.

Vježbanje, literatura

Kao odličnu startnu poziciju za vježbanje empatije, savjetuje da se, bez predrasuda odlučite na ćaskanje s nepoznatom osobom na autobusnom stajalištu, u trgovini, u školi ili dječjem vrtiću, u čekaonici kod doktora... Bez prekidanja, fokusirajte se na sugovornika i saslušajte što vam priča pokušavajući pri tom osjetiti njegove emocije. Time ćete, kaže Roman, dobiti uvid u tuđa razmišljanja, ideje, osjećaje i stajališta.

Imate li potrebu prvo samostalno otkriti svoju osjetljiviju stranu, filmovi i knjige su pomagači u razvijanju empatije. U tome će vam pomoći filmovi kao što su Na kraju dana, Doba nevinosti, Dnevnik Bridget Jones, Život je more, a od knjiga: Tolstojeva Ana Karenjina, Zovem se crvena Orhana Pamuka te Velika očekivanja Charlesa Dickensa.