U razgovorima s prijateljicom Tanjom, često samo joj znala izgovoriti: 'Žudim za mirom.' I to u to sam zaista bila duboko uvjerena, sve dok me jednom prilikom nije iznenadila odgovorom: 'Provjeri je li to ono za čim zaista žudiš!' Ta rečenica odzvanjala mi je i nakon našeg razgovora jer sam osvijestila da nešto s mojom žudnjom 'ne štima'. Prava istina je da zapravo nikada nisam znala biti u miru s mirom. Za mene je mir značio biti u tišini, odmarati, ležati... Ali s druge strane, to stanje sam također percipirala kao neprirodno i neugodno.
Od malih se nogu oko mene se zbivala stalna akcija - puno ljudi, događaja, puno rada. Biti u miru značilo je spavati - i to isključivo po noći, kada nema obveza. Tako su to radili moja baka i djed, potom roditelji, a niz se nastavio i kod mene.
Učenje i prepoznavanje mog nemira u miru započelo je jedno popodne kada sam zaspala na trosjedu i spavala poprilično dugo. Nakon nekog vremena počela sam osjećati i čuti zvukove koji su me 'čupali' iz opuštenosti i dovodili u stanje zbunjenosti i laganog straha. Zvukovi su mi bili poznati, ali sam im ja počela davati obilježja nepoznatoga. Sama sebi stvarala sam – strah. Bila sam zbunjena jer mi se upravo događala nelagoda u opuštenost. Um je počeo racionalizirati situaciju. Iako sam još bila u polusnu, bila sam svjesna da moje misli stvaraju svoju priču. Taj obrazac nemira u miru počeo se malo po malo 'odmotavati' i pokazivati ono što je u pozadini.
Odmotao se do kraja na jednom od retreata na koji sam otišla. Nakon sata meditacije ležala sam u potpunosti opuštena i uljuljkana u osjećaj nježnosti i blagosti prema sebi. Bila sam preplavljena ugodom, ali i primijetila da je moj um počeo raditi - umjesto da se opustim i uživam u tim osjećajima. Um se vezao za zvukove u prostoriji kojima sam pridala značaj iritacije, nelagode. Događalo mi se isto što i na trosjedu. U tom trenutku mi je sinulo! Moje tijelo žudjelo je za prepuštanjem, opuštanjem, blagošću i moglo je biti na tom mjestu sa svim tim osjećajima, emocijama i senzacijama. S druge strane, moj um išao je prema onome što je njemu poznato. Tamo gdje caruju nemir i frustracija jer na tom poznatom mjestu on je 'doživljavao' ugodu. Ugodu u poznatom okruženju.
Odlučila sam kroz meditaciju osvijestiti taj obrazac. Primjećivala sam igru svoga uma. Moja reakcija nekada bila bi moja akcija, pratila bih potrebe svoga uma, dozvolila da me nelagoda odvede u bespotrebne radnje koje su za cilj imale nemir. Sve kako ne bih ostala sama s osjećajem mira i stvarnom potrebnom svog tijela. Npr., ja sam svoj osjećaj nelagode manifestirala u čestom porivu za mokrenjem i odlasku na toalet. Možda je nekome poznat taj osjećaj? Kada odete na toalet i uspijete pomokriti tek koju kap. Pa se ponekad vratiti i nekoliko puta. Moj osjećaj nelagode manifestirao se na taj način – potreba za odlaskom na wc nije dolazila iz potrebe za pražnjenjem mjehura, već iz nelagode. Ova spoznaja ubrzala je i moje vrijeme kretanja na putovanja jer sam se u prijašnjoj fazi i dva puta znala vraćati u kuću. Stvorila sam svoj nesvjesni obrazac umirenja. Zato je važno je da primijetite koji je vaš!
Također, primijetite i riječi i izjave koje koristite. Ona koju sam sama često koristila bila je: 'Najbolje funkcioniram i nalazim rješenja kada sam u pod pritiskom!'. U stresu!
Kada nešto ne želimo vidjeti, stvaramo otpor.
Otpor nam dolazi u različitim oblicima i možemo ga svrstati u tri glave kategorije:
Bijeg Bježimo u distrakcije, ovisnosti, zaokupljenost ili stalno razmišljamo o prošlosti
Borba S boli se nosimo tako da razvijemo veliku potrebu za kontrolom, osuđivanjem ili postanemo agresivni.
Isključivanje Postajemo preopterećeni utjecajima da ne osjećamo što se događa, ne dozvoljavamo sebi osjećati.
Ljubav nježnost i blagost dajemo drugima u najboljoj vjeri jer ih volimo i želimo biti voljeni, često zanemarimo sebe i ne razvijamo svoje kapacitete ljubavi, nježnosti, blagosti i bivanja u miru sa sobom i za sebe. Zanemarujemo sposobnost da sebi ponudimo suosjećanje.
'Suosjećanje je osjetljivost na vlastitu i tuđu patnju s dubokom predanošću da je pokušamo ublažiti' Dalaj lama
Često smo svjesni patnji koje u nama stvaraju i donose veliki osjećaj tuge i boli. Vežemo se za njih ne dopuštajući sebi osvijestiti dublje potrebe koje nosimo u sebi. Razvijajući suosjećanje prema sebi, razvijamo nježnost, podršku i ohrabrenje koji su nam potrebni za napraviti korake prema napretku i dobrobiti za sebe i za druge.
Obrasce stvaramo od najranije dobi. Oni su nam poznati i u njima osjećamo ugodu koliko god oni zapravo nemaju logično pojašnjenje ili nam ne donose dobro. Nisu nam naoko vidljivi, stoga moramo svjesno i zrelo dopustiti si vidjeti ih i promijeniti. To znači postati svjestan, od sebe stvoriti cjelinu i dopustiti si da upoznajemo, iscjeljujemo i volimo sebe. A to je cjeloživotno putovanje.