Ipak, jedno im je u većini slučajeva zajedničko: dok jedna osoba govori, druga sluša ili prati govornika(barem bi tako trebalo biti u procesu aktivnog slušanja) te stvara zaključke na osnovu svojeg prethodnog (teorijskog) znanja, proživljenog iskustva i značaja koji iz istog dolazi, te programskih postavki koje je svatko od nas dobio od naših roditelja i okoline u kojoj smo rasli. Tako bismo mogli reći da je svatko od nas uvjetovan na svoj način vidjeti, čuti i razumjeti svijet oko sebe. No, što se događa kad počnemo van uobičajenog okruženja i ljudi u njemu prikupljati nova iskustva, putovati, čitati, slušati ljude s iskustvima drugačijim od naših ili jednostavno googlati?
Mijenjaju se naše perspektive, a s njima i naša uvjerenja što će imati za posljedicu drugačiju komunikaciju od one uobičajene na kakvu smo navikli svoju okolinu. To bi moglo značiti i kako ćete dok s vašim proširenim perspektivama govorite o nekoj temi koju ste iskusili; dobiti drugačiji uvid od prethodnog, spoznati nešto što nije možda uobičajeno u vašoj okolini, biti u najmanju ruku gledani s čuđenjem. U češćim situacijama i kako vaše spoznaje budu rasle s vremenom, mogli biste također biti osuđivani i gledani s prijezirom, a zapravo potpuno neshvaćeni.
Uff, rekli bi - teška situacija, barem oni koji razumiju o čemu se ovdje radi. Onima, kojima je to još uvijek nedokučivo najlakše je objasniti sljedeće: zamislite osobu koja je došla iz npr. Portugala živjeti u Švedsku, a govori samo portugalski. Jasno, u Švedskoj Šveđani samo švedski. Što mislite kako će se došljak razumjeti s domaćima? Teško, zar ne? Može se ubiti objašnjavajući, radit će ruke, noge, pokazivanje u svim smjerovima, no Šveđani će ga moći razumjeti smo u osnovnim stvarima, možda tek shvatiti ako je gladan, žedan, umoran, da mu je hladno ili vruće. Dok jedni i drugi ne nauče bilo koji jezik kojim će se sporazumjeti, nekog visokog nivoa komunikacije neće biti, a samim time ni razvoja prevelike bliskosti.
Isto je i kod nas koji slučajno govorimo isti jezik verbalno, ali naše svijesti ne govore istim jezikom. Tako nam se može dogoditi da, ako nismo na istoj „vibri“ kako se to danas popularno kaže, a Tesla je to objasnio prije sto godina samo što ga tada nisu razumjeli (nažalost većina ni danas) da nas naš sugovornik ne razumije. Naš sugovornik u tom trenutku nerazumijevanja stvara svoje zaključke, koji se nerijetko u umu poslaguju kao nešto negativno: ili netko ima nešto protiv vas, ili vam netko nešto želi napraviti, ili vas ne razumije, ili je prema vama ne fer, ili ili ili.....i vi tu pucate.
Okidači su toliko toksični da dolazi do zapaljenja! Naravno, jer naši programi shvaćanja nisu usklađeni, kao u priči sa stranim jezicima. U tom trenu, kada razgovor dotakne točku usijanja, potrebna je samo jedna stvar- otvorenost za širinu novih perspektiva osim onih ustaljenih koje dolaze iz prijašnjih naučenih programa.
Kada bi se ljudi mogli ovdje zaustaviti i kao na daljinskom od tv-a stisnuti stop te postaviti sebi par pitanja: što je to točno što me iznerviralo; zašto se tako osjećam; na što me to podsjetilo; mogu li tu situaciju, dojam, osobu, vidjeti iz drugog kuta; što je to u meni što ne razumijem pa ovako reagiram?
Mnogi bi tada dobili odgovore koji bi u njima najprije izazvali šok, a zatim bi proširivali osobne perspektive. Tako bi se postepeno maknula potreba za pravdanjem, optuživanjem, porugom ili prijezirom. Toksični trigeri u nama bi se smanjivali, a razumijevanje i suosjećanje bi došli na to mjesto. Viši nivo svijesti progovarao bi novim jezikom kojeg razumiju obje strane. Darovi koje dobivamo kroz mirne i usklađene odnose su nemjerljivi, a oni su ujedno stup obitelji, poslovnog okruženja i konačno - društva u cjelini. Samim time imamo itekako brojne razloge za potruditi se raditi na sebi, na širenju naših perspektiva uz poboljšanje empatije na svim razinama.