Ponekad se čini kao da cijeli svijet živi prema nekom drugom scenariju. Tamo negdje postoje ljubavi na prvi pogled, nevjerojatni uspjesi i kuće s pogledom na ocean. A ovdje, kao da ste zaglavljeni u sivilu svakodnevice, glave zatrpane brigama, dok je duša prazna. Gdje se, zapravo, skriva život?
Zašto se čini da nekima sve ide od ruke, dok drugi izgledaju kao da tapkaju u mjestu? Što nije u redu - s njihovim snovima, njihovim trudom ili njihovim smjerom? Ponekad uopće nije riječ o uloženom naporu, već o perspektivi iz koje promatramo svijet.
U takvim je trenucima dragocjeno uzeti predah i postaviti si jednostavna, ali duboka pitanja. U nastavku donosimo tri takva pitanja i spoznaje koje možete otkriti ako utišate vanjsku buku i osluhnete svoj unutarnji glas.
1. Što me uistinu deprimira?
Nevjerojatno je koliko možemo biti ranjivi. Sitnica je dovoljna da nam se svijet počne rušiti. Plaćanje koje kasni, komentar neznanca na društvenim mrežama, usputni pogled blagajnice. Naleti ljutnje, knedla u grlu i beskrajni unutarnji monolozi s pitanjem: 'Zašto baš ja?' S tim osjećajem stalne unutarnje napetosti prolazimo kroz život, ni ne primjećujući da smo postali taoci posve nevažnih čimbenika.
Ljudska je psiha stvorena tako da se prilagođava razini važnosti koju pridajemo problemu. Ako živite u svijetu u kojem je najveća prijetnja kašnjenje na sastanak ili šefov pogled pun prijekora, vaš će mozak to prepoznati kao stvarnu opasnost. Zato je iznimno važno osvijestiti na što trošite svoju emocionalnu energiju, što u vama budi nemir i predstavlja li to uopće stvarnu ugrozu.
Tijekom godina, naša se unutarnja snaga ne mjeri uspjesima, već teškoćama s kojima se znamo nositi. Postoje ljudi koje će mrlja na novoj košulji potpuno izbaciti iz ravnoteže. S druge strane, postoje oni koji na životne udarce samo stisnu zube i hrabro nastave dalje. Oni znaju prepoznati razliku između istinske krize i prolazne nelagode.
Stara mudrost kaže da se sve događa s razlogom i za naše najveće dobro. To nije puka utjeha, već pokazatelj unutrašnje moći. Kada prestanete bježati od nelagode i naučite čvrsto stajati u svom centru, vi rastete. Upravo vam taj rast donosi samopoštovanje koje vam tako često nedostaje - ne zbog izvanjskog uspjeha, već zbog vaše unutrašnje otpornosti.
2. S kime se uspoređujem - i zašto?
Uspoređivanje je zamka. Osobito kada svoja intimna, unutrašnja previranja uspoređujete s vanjskim, filtriranim slikama tuđih života. Ljudi na mrežama ne progovaraju o svojoj zbunjenosti, tjeskobi i obiteljskim sukobima. Sve je to samo blistava fasada. A vi je uspoređujete sa stvarnim sobom: umornim, ponekad nesigurnim i punim sumnji. U takvoj lažnoj igri, naravno da gubite.
Sigmund Freud je zapisao: 'Jedina osoba s kojom se trebate uspoređivati jeste vi sami u prošlosti.I jedina osoba od koje trebate biti bolji jeste vi sami u sadašnjosti.' To nije samo lijepo sročena misao, već temelj zrelog i svjesnog življenja. Osobni razvoj počinje onog trenutka kada prestanete loviti tuđe ideale i postanete iskreno znatiželjni prema vlastitoj unutrašnjosti.
Važno je ne samo osvrnuti se i primijetiti vlastiti napredak, već i duboko promisliti: Kakve izbore svakodnevno donosim? Zašto ih donosim? Što pokušavam izbjeći? Što mi je uistinu važno?
Korisno je zapitati se: Jesam li postao nježniji i pažljiviji prema sebi? Biram li ljude koji mi pružaju podršku, a ne sumnju? Koračam li putem koji uistinu želim ili onim kojim se od mene očekuje da 'moram' ići? Uspoređivanje sa samim sobom nije utrka za savršenstvom; to je put prema dubljoj iskrenosti.
3. Tko me okružuje?
Ponekad kronični umor uopće nije vaša krivnja. Problem može biti u tome što ste okruženi ljudima koji vas neprestano vuku prema dolje. Onima koji vas kritiziraju umjesto da vam budu vjetar u leđa, koji vaše snove nazivaju pukim fantazijama. To su pojedinci koji ni sami ne žive punim plućima, pa to svjesno ili nesvjesno uskraćuju i drugima.
Emocionalna klima u kojoj boravite tiho oblikuje vaš unutrašnji svemir. Ako ste stalno izloženi energiji onih koji su vječno nezadovoljni, koji vas podcjenjuju ili ismijavaju, s vremenom ćete početi sumnjati u vlastitu vrijednost.
Poznati citat koji se pripisuje Freudu poručuje: 'Prije nego što si dijagnosticirate depresiju ili nisko samopoštovanje, uvjerite se da jednostavno niste okruženi ljudima koji loše utječu na vas.' Iako zvuči oštro, pogađa samu srž. Ljudi često bjesomučno pokušavaju 'popraviti' sebe, dok stvarni problem leži u toksičnom okruženju.
Vaša okolina je poput mikroklime. Ona izravno utječe na vašu otpornost, na način na koji vidite sebe i svijet oko sebe. Ako ste stalno u društvu onih koji sumnjaju u vas, teško je rasti. Tada svaki korak naprijed zahtijeva nadljudski napor. Nikakva unutrašnja snaga nije dovoljna ako neprestano morate plivati protiv struje. Zato je jedno od najtežih, ali i najproduktivnijih pitanja: Ne samo pokraj koga živim, već kako se uistinu osjećam u društvu tih ljudi?
Svatko od nas prije ili kasnije stigne do raskrižja na kojem se suočava s pitanjima od kojih ne može pobjeći. Tko sam ja u ovom trenutku? Što uistinu želim? Zašto mi je ovo toliko teško?
Ponekad nam se čini da su odgovori skriveni negdje daleko - u mudrim knjigama, tuđim životnim pričama ili citatima na internetu. No oni su gotovo uvijek već u nama. Sve što trebamo učiniti jest darovati im malo prostora i tišine.
Sjednite ponekad sami sa sobom, bez osude, kritike i žurbe. Osluhnite svoje stvarne strahove i autentične želje. Odgovorite si iskreno na ova tri pitanja. Ne zbog drugih - već isključivo zbog sebe. Jer sve dok ne osvijestite što vas uistinu boli, tko najviše utječe na vaše emocionalno stanje i prema čijim mjerilima procjenjujete vlastitu vrijednost, vi zapravo živite tuđi život. Nesvjesno. Po inerciji.
Onog trenutka kada sami sebi počnete postavljati iskrena pitanja, pokreće se čarolija unutrašnjeg putovanja. Ono nije uvijek lako, ali je jedino stvarno, piše Stil.
