Počinjem pisati ovaj članak s tupim osjećajem negdje duboko u trbuhu da će već sam pogled na naslov izazvati negodovanje i kritiku jednog dijela čitatelja. Kao majka troje djece i psihoterapeutkinja koja godinama svakodnevno radi s djecom i roditeljima, usuđujem se nastaviti. Progovorit ću o nečem što se izgovara samo među najbliskijim prijateljicama, a često ni s njima me možemo o tome razgovarati pa takve misli zadržimo za sebe. Govorit ću o nečem što zvuči sramotno, poražavajuće i krajnje bešćutno. Ne sviđa mi se moje dijete! Ne baš uvijek.
U posljednjih 20-ak godina majčinstvo i roditeljstvo općenito pretvorilo se u posao. I to naporan, nepregledan i repetitivan posao. Naš je posao da svoje dijete dovedemo do savršenstva, naš je cilj da postignemo da to dijete dosegne svoj puni potencijal, da bude sretno gotovo cijelo vrijeme, pod stresom minimalno ili nikada, da mu/joj ništa ne nedostaje, ne samo materijalno nego i u smislu bezuvjetne podrške 24 sata na dan. Svi to radimo, a kad ne radimo, osjećamo se loše jer nam se čini da svi ostali oko nas to rade. Pod „svi“ mislim prije svega na majke jer, ne želim zvučati nekorektno ili isključivo, očevi češće djeluju kao da su cijepljeni protiv te snažne i konstantne potrebe da svojoj mladunčadi osiguraju i omoguće sve, baš sve. Uzmimo primjerice jedan kafić u kojem za stolom sjede tri, četiri muškarca koji su svi ujedno i očevi. Njihov razgovor uglavnom se vrti oko sporta, posla, raznih NJIHOVIH interesa. Onda zamislimo stol s četiri žene koje su sve ujedno i majke. Koliko će vremena za tim stolom razgovarati o svojoj djeci?
Mi majke svoj život posvećujemo njima. Pitam se koliko je ta potreba da oni „zasjaju“ zapravo želja da njihov sjaj obasja i nas te nas učini savršenim roditeljem. Jer, dijete koje nije uvijek sretno, koje je frustrirano, koje nije baš među najuspješnijim učenicima u razredu, koje zna i više nego nekoliko sočnih psovki, koje nema poželjne manire, to dijete „svojoj majci ne služi na čast“. Koliko smo puta to čule. Koliko smo puta to i same vjerovale.
No činjenica je sljedeće: dijete nije komadić nas koji je otpao s nas i sad raste uz nas, a zapravo je naš copy-paste. Dijete je zasebna osoba. Možemo ga/je naučiti vrijednostima koje i sami gajimo ponašanjima i običajima koje i sami prakticiramo, ali temperament, karakter i ono što će od njega/nje postati – to nije do nas. To je samo njihovo. E, pa, možemo li TO prihvatiti, poštovati i voljeti?
U praksi prečesto vidim roditelje koji dovode svoju djecu jer su ona popustila u školi (a gdje će se s takvim ocjenama upisati?), jer nemaju interesa ni motivacije za bavljenjem nekim hobijima ili sportom (lijenčine), jer su im sobe kronično pretrpane odbačenom odjećom i hranom od prošlog tjedna (žive u svinjcu), jer kasne kad izlaze iz kuće i kasne kad u nju ulaze, jer su na mobitelima, jer su nepristojni, imaju čudno društvo i neke čudne interese. Dovode djecu k meni da ih se popravi. Da ih se vrati na pravi put. Da ih se promijeni u nekog drugog, neko drugo dijete, neku drugu osobu. Osobu koja će učiniti svoju majku ponosnom. I koju onda stručna služba škole neće svako malo pozivati na sastanke, koju će susjedi s iskrenim osmijehom pozdravljati na stubištu i koja će uzdignute glave moći sa svojim djetetom prošetati gradom. Ja ih gledam i razumijem. Razumijem da sva ljubav koju ta majka osjeća prema svom djetetu, a neupitno je da osjeća golemu, bezgraničnu ljubav, do djeteta ne dopire. Jer ono što je u prvom planu jest ova metakomunikacija: „Ne sviđaš mi se! Nisi dovoljno dobar. Moraš biti drukčiji“.
Istodobno znam da bi sve te majke popile otrov a da ne trepnu za to svoje „čudno“ dijete. Pa što se to onda događa? Zašto ljubav ne dopire do djeteta? Kad razgovaram s djecom, oni ne kažu: „Moja me mama jako voli, zabrinuta je za mene, želi mi najbolje, ovo je njezin način da mi to pokaže.“ Ne! Ono što oni verbaliziraju jest: „Nitko me u mojoj obitelji ne razumije. Ne prihvaćaju me takvog kakav jesam. Ne sviđam im se. U meni vide samo loše. Stalno me kritiziraju. Ne mogu napraviti ništa dobro, čini se da nikad nisu zadovoljni.“ Osjećaju da nisu dovoljni. Pokazivanje ljubavi prečesto se svodi na pretpostavku. Pretpostavku da, naravno, naše dijete zna da ga volimo. Unatoč tome što ga stalno kritiziramo. No ne kaže se uzalud pretpostavljanje = nerazumijevanje.
Potpuno je logično da nam se naše dijete ne mora uvijek sviđati, dapače, ne bi bilo prirodno da nam se sve, baš sve kod našeg djeteta uvijek sviđa. Nužno je pronaći kanale kojima će strujati ljubav, bezuvjetna ljubav između dviju osoba koje se jedna drugoj ne sviđaju. Takvo što nalazi se samo među roditeljima i djecom. Jer, ako nam se prijatelj, kolega, poznanik, cura/dečko ne sviđa, onda je računica vrlo jednostavna. Prekidamo odnos. No odnos roditelja i djece traje cijeli život, nema prekidanja. Treba pomiriti različitosti, razviti toleranciju, treba dopustiti drugoj osobi da bude svoja, a da istodobno bude i dalje voljena, a ne umanjivana, napuštena ili kritizirana. Isto tako, ne zaboravimo da se ni mi (roditelji) svojoj djeci baš uvijek ne sviđamo (i to je jedan veliki understatement). Rijetko se zapitamo, a trebali bismo: „Što kod sebe mogu i trebam promijeniti, na što bih trebala obratiti pažnju kako bih se svom djetetu više sviđala, kako bih zaslužila njegovo poštovanje?“
Jedan je mladić rekao roditeljima da je homoseksualan i nakon tog vrlo hrabrog čina otac više nije želio imati nikakve veze s njim. Odrekao ga se. Ako je taj dječak „svoj“, ako je to njegov „odabir“, onda više „neće imati oca“. Nešto blaži primjer je jedna djevojka koja je umjesto medicine odabrala studij glume. Njezini roditelji pali su u očaj i svima tko ih je želio slušati žalili su se na nju, na njezin izbor, na njezinu uništenu budućnost. Gotovo bi se moglo reći da su se osjetili uvrijeđeni i povrijeđeni onim što je ona birala za sebe. Imaju li ta djeca ikakve osnove da se osjete bezuvjetno voljeni? Ne. Imaju li naša djeca? Griješimo li svakodnevno brkajući ljubav i sviđanje? Pokazujemo li svakodnevno svojoj djeci da ih volimo, ne unatoč tome što su sve ono gore navedeno (drukčiji, čudni, nepristojni, neuredni, lijeni…) nego potpuno nevezano za to. Ne, nisu morali zaslužiti našu ljubav. I nikad neće morati. Ako se pretvore u naše male kopije, neka to naprave jer su tako odlučili. Ako odluče živjeti na način koji je nama neobičan, stran ili potpuno drukčiji od našega, neka to naprave jer su tako odlučili, jer su tako birali za sebe. No jedno neka uvijek bude isto. Na vaša vrata i u vaš zagrljaj primate njega/nju bezuvjetno i bez potpitanja.
Da se vratim na pitanje s početka članka. Ne. Ne mora nam se sve kod naše djece sviđati, baš kao što nam se ne sviđa ni na mnogim ljudima oko nas. To je OK. I što prije si to priznamo, prije će naš odnos s djecom postati bliži. Jer, kad maknemo „sviđanje“, ostaje čista ljubav.