Toliko je toga što danas žene mogu postići u životu. Školovati se, graditi karijeru, baviti se politikom, obarati sportske rekorde, popeti se na Mount Everest, biti grafiti-umjetnice, spašavati amazonske prašume… Zapravo, mogu sve. Uloga koju nam je evolucija namijenila, produljenje vrste, odnosno rađanje i skrb o potomstvu, više nije jedino čemu smo posvećene. Zasnivanje obitelji tako je u posljednjih nekoliko desetljeća na listi prioriteta skliznulo na drugo, treće mjesto.

Potraga za pravim partnerom

Usredotočenost na karijeru prvi je razlog koji navode i sociolozi kad objašnjavaju trend odgađanja majčinstva do sve kasnije dobi. Među školovanim ženama, posebno ako je obrazovanost združena s ambicijom, rođenje prvog djeteta u tridesetima više nije iznimka, a granica se i dalje pomiče naviše. Sve više žena danas se na majčinstvo odlučuje tek u četrdesetima.

U Velikoj Britaniji tako se u posljednjem desetljeću broj žena koje rađaju čak iznad 45. više nego udvostručio i od svih dobnih skupina, ta je doživjela najveći skok, izvijestio je tamošnji Nacionalni ured za statistiku. Prošle je godine na Otoku rođeno 1091 dijete, a majke su bile starije od 45 godina, dok se broj onih koje rađaju u četrdesetima gotovo udvostručio, sa 11.319 prije deset godina na 22.246 u 2014. godini. U isto se vrijeme, broj žena koje rađaju u dvadesetima, koje ipak i dalje čine većinu prvorotkinja, smanjio sa 350 na 300 tisuća.

Karijeri i školovanju treba dodati još nekoliko razloga za svjesno odgađanje majčinstva, poput potrage za pravim partnerom ili jednostavno uživanja u samostalnosti i slobodi. „Nije nevažno pri tome ni to što smo kao društvo postali otvoreniji za različite forme života i što su one sve prihvaćenije“, navodi dr. sc. Irena Bezić, psihologinja-psihoterapeutkinja. Biti solo, živjeti u paru nevjenčano, biti u braku bez djece, imati dijete bez partnera, imati istospolnog partnera, pa tako i život bez djece postaje normalan i prihvaćen način života.

Mama u četrdesetima?

Svjesno odgađanje majčinstva

Kad razmišljam o tome zašto sam i sama djecu rodila u kasnim tridesetima, ne mogu uprijeti prstom u samo jedan krucijalan razlog. Bio je to splet svega i svačega, više neka „ugodna atmosfera“ koju ništa nije remetilo. Obitelj me nikad nije pitala što namjeravam po tom pitanju, imala sam posao, stan, sjajno društvo za izlaske. Ni mojim se prijateljicama nije žurilo, nijedna nije rodila u dvadesetima. Bilo je baš lijepo. Djeca me nisu zanimala i zapravo sam godinama bila uvjerena i naglas to govorila da ih i ne želim.

Kad je famozni biološki sat pokucao na vrata (to skromno tvrdi moj suprug) ili sam tek tada srela muškarca s kojim sam prvi put poželjela djecu (moja teorija), trideset i peta je bila tu. Mislim da se sličan slijed stvari danas događa mnogim mladim ženama. Da medicina ne podržava našu sliku o sebi kao vječnoj mladici i da sam daleko od ideala prvorotkinje, shvatila sam u trudnoći. Moj vlak za rađanje kasnio je deset godina.

Koje je pravo vrijeme za bebu?

Gravida vetusta

Pečat gravide vetuste, starije trudnice, pratio me od prvoga ginekološkog pregleda do porođaja. Kad sam postala, hm, starija mama. Doduše, to nije medicinski termin, ali je pečat koji će vam lako prilijepiti.

Odlučite li se za djecu u četrdesetima, ma koliko se osjećali mladi, fit i spremni, vaš reproduktivni sustav možda će na to imati primjedbu. O medicinskoj strani priče govori ginekolog dr. Erden Radončić: „U kasnijoj fertilnoj dobi postoje problemi s otežanim začećem, iznošenjem trudnoće do kraja te porođajem živog i zdravog djeteta. Češće su i genske promjene u razvoju ploda koje su u izravnoj korelaciji s dobi žene te, u manjem opsegu, i muškarca, a kudikamo je veća učestalost spontanih pobačaja bez obzira na to kakav je način zanošenja. U drugoj skupini rizika je opće zdravstveno stanje buduće majke. Češće se javljaju kronične bolesti poput metaboličkog sindroma, dijabetesa, hipertenzije.“PageBreak

lutke
Marko Grubišić lutke

Kako prevladati ograničenja

Istina je da smo se kao vrsta razvijali stotinama tisuća godina i razvili tako da je naše tijelo najspremnije za majčinstvo do sredine dvadesetih. U nekoliko desetaka godina ne može se prilagoditi našim novim ambicijama i majčinstvu koje je na čekanju deset, petnaest ili više godina. Razdoblje socijalnih trendova prekratko je da bi priroda i naši geni tek tako odustali od etabliranoga najboljeg puta za evoluciju. Stoga je preventivna preporuka medicine i dalje da se za majčinstvo odlučimo do 30. ili barem 33. godine jer medicina ne može riješiti sve.

„Suvremeno društvo postavlja visoke zahtjeve prema obrazovanim i ambicioznim ženama pa 40-godišnjakinje u neoliberalnom sustavu plaćaju cijenu biologije i naši su sve češći pacijenti“, objašnjava dalje dr. Radončić, „no osobno čvrsto branim stav da svaka žena sama treba odlučiti kad su se stvorili optimalni uvjeti da postane majka, a medicina je tu da joj pomogne, sukladno pravilima struke i trenutačnim mogućnostima.

To što netko razmišlja o potomstvu tek s navršenih 40, nipošto ne znači da je to nemoguće, nego da će svakako biti potrebno više vremena i strpljenja, a vrijeme je tu najveći limitator. Nije neuobičajeno da žene koje počnu rađati u četrdesetima rode i dvoje-troje djece, ali je potrebno naglasiti da je to prije izuzetak nego pravilo – što svaka žena nekako intuitivno i sama osjeća.“

Sve nas povezuju - djeca

No ja se nisam željela obazirati na činjenicu da je moj vlak kasnio u polasku. Ignorirala sam točni vozni red (neka se njime ponose britanske željeznice) i za pet godina rodila sam kćer u četrdesetoj...

Iz današnje perspektive, moja priča nije ništa posebno. Vjerujem da svi imamo među prijateljicama, znanicama, kolegicama, mamama koje susrećemo u vrtiću, parku, na roditeljskim sastancima, žene koje su to učinile ili pokušavaju u – prema medicini i društvenim shvaćanjima – poznoj dobi. Ili same pripadamo klubu sretnih mama i sretne djece koji ne razmišljaju o godinama.

Jer, napokon, i u parku i u vrtiću, svagdje gdje se susrećemo s mlađim mamama neće nas povezivati ili razdvajati naše godine, nego ono što nam je zajedničko – djeca. Strahovanje što će ljudi misliti češće ima uzrok u našim glavama nego u stvarnosti. Budite sigurni da će vas prije pitati koliko je stara beba, a ne vi.

žena
Marko Grubišić žena
Bolja interakcija s djecom

A kad se svladaju fizičke prepreke, koje doista ne moraju biti i pravilo, starije su mame po mnogočemu spremnije za majčinstvo od dvadeset godina mlađih žena.

„Kad u toj dobi ljudi odluče postati roditelji, čine to svjesnije nego mlađi ljudi koji se još izgrađuju“, potvrđuje Irena Bezić, „jer, svoje su putovanje završili u dvadesetima i tridesetima. Sada doista žele to dijete.

Činjenica je i da se stariji roditelji više i ciljano bave djecom. Imaju za njih više vremena, više s njima razgovaraju, s više opuštenosti. Starija je dob bolja za interakciju s djecom, što se onda vidi i na djeci koja bolje razvijaju verbalne sposobnosti i slično.“

Do kraja 30-ih na poslu smo veteranke, nema turbulencija, često čak želimo usporiti karijeru. Do te smo dobi izgrađene kao osobe, samopouzdane, samosvjesne, imamo životnu mudrost. Godinama smo vježbale odgovornost, strp­ljivost, toleranciju, razumijevanje. Bolje se nosimo s emocionalnim i društvenim aspektima majčinstva, manje nas je briga što drugi misle. Vjerojatnije je i da smo u stabilnoj vezi ili braku i imamo jaku mrežu prijatelja za podršku.

U životu bih promijenila samo jedno

Sve su to činjenice, kao i to da koliko god u glavi bile spremne, imati malo dijete u tim godinama može biti fizički iscrpljujuće. Katkad se čini da nemate snage, živaca ni volje za to. No sve je to dio paketa. Sitna slova koja niste željeli pročitati dok ste blaženo gladili svoj pozamašan trbuh i smišljali imena. Jednom kad se pomirite s tim da ćete često biti preumorni, da će se dječji pubertet poklopiti s vašom menopauzom, da nećete moći u mirovinu jer će se djeca još školovati, da ćete unuke dobiti tek s osamdeset te da ćete se kad podignete djecu, moći odmah prijaviti u dom za starije i nemoćne, i nije tako loše.

Ne jednom sam pomislila da bih u svom životu promijenila samo jedno: da mi je sadašnja pamet, djecu bih imala ranije. Moja sebična strana govorila je da bi mi tako bilo lakše, a pokajnička da bi djeci bilo bolje s mlađim, snažnijim i razigranijim roditeljima. No to su gluposti. Djecu sam rodila u trenutku kad je to jedino i bilo moguće – kad sam ih poželjela. Vjerojatno se tako uvijek i dogodi. Dođu kad trebaju doći i zapravo samo kukam što nisam mlađa. Jednostavno mlađa, s djecom ili bez njih.

Sasvim se dobro nosim s činjenicom da od svog sina ne mogu trčati brže još otkad je napunio sedam, da će me možda ukliještiti leđa dok se s kćeri igram skrivača i da me oboje odavno šiju u Memoryju jer je njihovo pamćenje puno, puno bolje od mojeg. No djeca doista nisu kritična. Imaju mamu kakvu imaju i ne razmišljaju dalje o tome. Mislim da sam im sasvim ok.