Emotivno odrastanje
Kad izgovorimo riječ odrastanje, prvo na što pomislimo je djetinjstvo, tinejdžersko doba i možda adolescencija. Čini se da je tu kraj. Odrastanje je završilo i počinje doba ozbiljnosti, odraslosti. No, unutarnje, emotivno odrastanje ne završava adolescencijom, nego, mogli bismo reći, na jedan nov način tek počinje. Tek u kasnim dvadesetima, tridesetima ili četrdesetima imamo dovoljno razvijenu svijest da možemo otkriti kakvu smo sliku svijeta i sebe samih usvojili u obitelji i koliko nam ta slika pomaže, a koliko odmaže da ostvarimo ono što želimo.
Uz mnoge druge promjene, emotivno odrastanje zahtijeva i promjenu u shvaćanju riječi hrabrost. Za većinu ljudi hrabrost znači borbenost, nepokazivanje slabosti, pozitivno razmišljanje, usmjerenost prema budućnosti. Takva hrabrost iskrsava tijekom djetinjstva spontano, impulzivno, kao jedna od karakteristika ličnosti i u toj hrabrosti nema ništa loše. Dapače, ona pomaže u emotivnom preživljavanju, omogućuje automatsku izgradnju obrana, štiti, a ujedno daje snagu za put u bolju budućnost.
No u odrasloj dobi, kad počinje svjesno emotivno odrastanje, takva hrabrost postaje slijepa ulica. Stalno gledanje u svjetlo na kraju tunela čini nas slijepima za tamu koja nas okružuje. Stalno inzistiranje na snazi, pozitivnosti i gledanju prema naprijed onemogućuje nam da istražimo i priznamo si kako se zapravo osjećamo i kakve misli nas drže zarobljenima u neugodnim ili teškim emotivnim stanjima. Carl Gustav Jung to je jako lijepo opisao u samo jednoj rečenici: „Sve dok ne osvijestite podsvjesno, ono će vam upravljati životom i vi ćete to nazivati sudbinom.“
Nova hrabrost temelji se na upoznavanju tame, na upoznavanju podsvijesti, a to je sasvim suprotan proces od onog na koji se navikavamo borbenošću, pozitivnošću, nedopuštanjem slabosti i stalnim upiranjem pogleda u svijetlu budućnost. U odrasloj dobi, kako bismo pokrenuli proces emotivnog sazrijevanja, umjesto borbenosti treba nam priznavanje slabosti, umjesto opsesivne pozitivnosti treba nam priznavanje negativnosti, a umjesto stalnog upiranja pogleda u svijetlu budućnost treba nam pogled u tamne, neugodne periode u prošlosti.
Priznavanje straha
Ova nova hrabrost obrnuta je ili suprotna u odnosu na staru hrabrost na puno različitih načina. Ona ne dolazi iz glave – ne možemo je stvoriti odlučnošću i mentalnim procesima. Zapravo, uopće je ne možemo stvoriti. Možemo joj samo dopustiti da se sama oslobađa iznutra, iz skrivenih emotivnih dubina koje tek trebamo upoznati.
Lako je smetnuti s uma da uz bok hrabrosti uvijek postoji strah. Hrabrost nema smisla ako nema straha. Hrabri smo onda kad se suočavamo sa strahom, kada donosimo neku odluku ili ustrajemo u nečemu iako je strah prisutan. Dok se stara hrabrost temelji na negiranju straha, svojevrsnom „preskakanju“ emocije straha u stanje kontrole ili adrenalinske pobuđenosti, nova hrabrost se temelji na priznavanju straha i učenju iz njega.
Strah je itekako važan i potreban osjećaj. Bez njega ne bismo mogli preživjeti. Na temelju straha učimo da ne smijemo gurati prste u utičnicu ili prelaziti cestu dok je na semaforu crveno. Na temelju straha procjenjujemo tko je opasan, a tko ne, trebamo li se boriti ili bježati. Kad nismo „u dobrim odnosima“ s osjećajem straha, kad ga ne prepoznajemo u sebi ili ga odbacujemo jer ga doživljavamo kao znak slabosti, onda strah buja u svoje puno teže oblike: u anksioznost ili napadaje panike.
Za novu hrabrost treba nam priznanje da se bojimo svega čega se bojimo. To se osobito odnosi na ljude koji su nas u prošlosti povređivali, a kojima nismo htjeli priznati da imaju moć da nas povrijede. Osim toga, to se odnosi i na strah od vlastitih stanja i osjećaja, od onog podsvjesnog što iznutra naslućujemo, a može se činiti zastrašujuće snažnim, tamnim ili bolnim. Priznanje i upoznavanje ovih strahova može nam omogućiti da se s tim strahovima počnemo bolje nositi, a samim time i otvoriti nam put prema novoj hrabrosti.
Nova hrabrost je hrabrost za unutarnje osluškivanje i razotkrivanje svoje emotivne istine koja je uvijek subjektivna. Kad bi je više ljudi potvrdilo i reklo: „Da, ti osjećaš to i to i imaš se pravo tako osjećati“, mogli bismo govoriti o objektivnosti. Ali to se neće dogoditi – ponajprije zato što se nećete dubinski emotivno otvarati velikom broju ljudi da biste dobili objektivno mišljenje, a osim toga, vjerojatnost da bi vas ti ljudi savršeno doživjeli i razumjeli, bez potrebe da promijene vaše stanje ili da vas izvuku, ravna je nuli. Vaša subjektivna, emotivna istina samo je vaša, ali to ne znači da nije stvarna.
Nova hrabrost je hrabrost za življenje osobne, intimne, subjektivne, emotivne istine u kojoj ste sami. Ona uključuje i stalno izlaganje sebe na nove načine, izražavanje unutarnjih slojeva samoće za koje ste smogli hrabrosti izložiti ih – komunikacijom s bliskim ljudima, kreativnošću ili na neki drugi način. Dok vas stara hrabrost čini očito snažnima, pa možda i izaziva divljenje zbog borbenosti i prkošenja životnim teškoćama, nova hrabrost je tih, unutarnji proces za koji mogu znati jedino najbliže vam osobe.
Upoznavanje sebe i u strahu i u hrabrosti
Staru hrabrost možemo nazvati sjajnim poklopcem za tamu podsvijesti koji je ujedno i štit od svijeta i ljudi koji povređuju, a nova hrabrost izvire iz tame podsvijesti i polako, uz brojne osvještavajuće spoznaje, topi štit koji je s vremenom postao teret. Živimo u svijetu dualnosti i potrebna nam je cjelina – upoznavanje sebe u strahu i u hrabrosti, upoznavanje sebe iznutra kako bismo mogli doživljavati svijet izvana, upoznavanje svoje podsvijesti da bismo mogli svjesno stvarati život u kojem se osjećamo kao stvaratelji.
.png)
.png)
