KAKO PREPOZNATI DA DIJETE TREBA PSIHOTERAPIJU? Postoje 3 skupine znakova koje nas trebaju ponukati da potražimo pomoć

Iznimno je važno prepoznati znakove upozorenja da dijete ili tinejdžer treba pomoć psihoterapeuta - bilo da je to vezano uz pandemiju, neke druge životne okolnosti, eventualni psihički poremećaj ili emocionalnu poteškoću

Pexels

Ako postoji nešto dobro što nam je donijela pandemija bolesti COVID-19, onda je to fokus na zdravlje općenito te prepoznavanje važnosti brige o mentalnom zdravlju svih, naročito djece. Svugdje oko nas su posljedice socijalne izolacije, školovanja kod kuće, promjena u rutinama i rasporedima. Osim toga, dugo je vladala atmosfera obilježena strahom za zdravlje, praćenjem vijesti o oboljelima i umrlima. Sve se to itekako reflektira na našu djecu. Jako je važno prepoznati znakove upozorenja da dijete ili tinejdžer treba pomoć psihoterapeuta, bilo da je to vezano uz pandemiju, neke druge okolnosti u životu, eventualni psihički poremećaj ili emocionalnu poteškoću. Koji god je mogući razlog zašto dijete treba pomoć psihoterapeuta na nama je odgovornost prepoznavanja znakova i organizacije pomoći.

Roditelj uvijek želi ono što je najbolje za dijete. Ako dijete slomi ruku ili ima temperaturu, odvest ćemo ga liječniku bez razmišljanja. Ipak, kad to isto dijete pati od nesigurnosti, napetosti, straha ili tjeskobe, ne znamo uvijek što učiniti. Možda ne prepoznajemo da je riječ o problemu, možda smatramo da problem nije ozbiljan ili da je odraz nekakve prolazne, trenutačne situacije. Srećom, postoji puno opcija za roditelje koji nisu sigurni što učiniti. Možemo se savjetovati sa pedijatrom, školskim psihologom ili psihijatrom. Ne trebamo se osjećati uplašeno, stigmatizirano i usamljeno kada je riječ o zaštiti dječjeg mentalnog zdravlja.

Današnja djeca odrastaju u vrlo stresnom razdoblju, a djetinjstvo i odrastanje samo je po sebi stresno. Svuda oko njih je pritisak da moraju biti najbolji, da moraju biti popularni, da moraju imati prijatelje, hobije, dobro izgledati... I roditelji su pod stresom u želi da budu uspješni na poslu, kod kuće. Kako se to dogodilo da je djetinjstvo prestalo biti bezbrižan razdoblje i postalo „pravi pravcati posao”?
Djeca na svoj način proživljavaju stres, emocionalne traume, promjene u svojoj okolini. Reagiraju drugačije od odraslih. Ne znaju razumjeti što se događa, nemaju riječi i načine da objasne što ih muči, a najmanje imaju alate kako se s tim nositi. Rijetko koje dijete ima sposobnost refleksije, odnosno razumijevanja sebe pa ako ih pitamo što osjećaju, kako se osjećaju, slegnut će ramenima, neće željeti razgovarati, pokazivat će promjene u načinu ponašanja, reagirati otporom ili ljutnjom. Roditelji se, suočeni s tim, ne snalaze. Ni sami ponekad nemaju vještinu emocionalnog izražavanja i shvaćaju poslije da nikad nisu s djecom otvoreno razgovarali. Naročito ne znaju razgovarati kad se počne događati nešto što ne razumiju. Vrlo često smatraju djecu „teškom”, „neposlušnom”, „razmaženom” ili “zločestom”. Često tek uz pomoć razgovora sa stručnjakom mogu uvidjeti koliko nisu bili u pravu.

Privatni album  Vesna Hercigonja Novković, Sensina kolumnistica, dječji i adolescentni psihoterapeut

Kad se s djetetom počne nešto događati, nešto što mi roditelji ne razumijemo, ne snalazimo se, ljutimo se, pokušavamo „na silu” istražiti o čemu je riječ. Neko dijete bit će otvoreno za razgovor i verbalizirat će svoju ljutnju, tugu, nemir ili nam ispričati što mu se događa. Drugo dijete će se povući u sebe. Možda ćemo smatrati da je riječ o prolaznom i beznačajnom problemu iz naše odrasle perspektive (posvađala se s prijateljicom, pa što?), ali djetetu se i naizgled najmanji problem može činiti nerješiv i traumatičan. Kako prepoznati kad je vrijeme da prestanemo spekulirati i pretpostavljati i obratimo se stručnjaku?

Postoje tri skupine znakova koje nas trebaju ponukati da potražimo pomoć za svoje dijete (a i za sebe):

Prva skupina znakova su oni koje pokazuje dijete:

Promjene u prehrani ili spavanju
Ako su se navike prehrane ili spavanja drastično promijenile, bilo da dijete odbija hranu ili pretjerano puno jede, bilo da premalo spava ili da dane provodi spavajući, to su znaci da se nešto promijenilo i da to ne smijemo ignorirati. Pretjerano spavanje ili nespavanje kao i promjene u prehrani mogu upućivati na depresiju, anksioznost ili poremećaj hranjenja.

Promjene u ponašanju - problemi u ponašanju
Ako dijete u posljednje vrijeme ima česte ispade destruktivnog ponašanja, nagle i burne reakcije, nasilno i agresivno ponašanja prema svojoj okolini ili prema sebi u obliku samoozljeđivanja, vrijeme je da potražimo pomoć. Zlouporaba alkohola ili droge također se smatra destruktivnim ponašanjem. Mnoga djeca izražavaju emocije negativnim ponašanjem, odgovaranjem roditeljima i nastavnicima, kršenjem pravila, svađanjem ili tučnjavom s vršnjacima. Samoozljeđivanje je često znak emocionalne boli, čin kojim dijete emocionalnu bol pokušava zamaskirati fizičkom. Roditelji meni na pregled vrlo često dovedu dijete kad primijete da je popustilo u školi ili počelo markirati. Svi ti vanjski znakovi upućuju na unutarnje promjene koje dijete proživljava, a s kojima se ne zna nositi.

Učestali i jaki osjećaji tuge i zabrinutosti
Ako je dijete neobično zabrinuto, tjeskobno, napeto, tužno u duljem razdoblju što ometa njegovo uobičajeno funkcioniranje, to je signal da je djetetu (i nama) potrebna pomoć stručnjaka. Signal je i učestalo razgovaranje ili spominjanje smrti i/ili umiranja, preokupacija životom i smrti, naročito ako slijedi nakon gubitka važne osobe ili kućnog ljubimca. Imajmo upaljene radare na spominjanje beznačajnosti ili besmisla života ili na izražavanje stava kako bi bilo bolje da ih nema.

Socijalna izolacija
Udaljavanje i izoliranje od dotadašnjih prijatelja, osamljivanje u vlastitu sobu znak je da se s djetetom nešto događa. Mogu obrisati svoje profile s društvenih mreža, što je naročito zabrinjavajuće ako se zna da djeca u današnje doba unatoč fizičkoj izolaciji često imaju mnoge načine da ostanu u kontaktu sa svijetom i vršnjacima putem društvenih mreža na svojim mobitelima. Socijalna izolacija može biti znak depresije, tjeskobe ili zlostavljanja u školi ili društvu, čak i nasilja u ljubavnim ili prijateljskim odnosima. Potrebno je poticati razgovor s djetetom ako primijetimo da se ovakvo nešto događa te potražiti savjet i pomoć stručnjaka ako osjetimo da je djetetu potrebna pomoć stručne i objektivne osobe.

Regresivno ponašanje
Uobičajeno je da se djeca počnu regresivno ponašati nakon nekog važnog, za njih traumatičnog događaja. To može biti situacija poput razvoda roditelja, rođenja brata/sestre, selidbe u novu sredinu ili smrti (gubitka) važne osobe ili ljubimca. Regresivno ponašanje može uključivati mokrenje u krevet, spavanje s roditeljem u krevetu, pretjeranu plašljivost, zahtjevnost, „cendranje” ili nemogućnost da ostane samo.

Usmjerenost na fizičke simptome
Dijete koje je pod stresom može kroz tijelo manifestirati svoj emocionalni nemir. Može se početi žaliti na učestale bolove u trbuhu ili glavobolju. Bolovi se mogu pojaviti u trenucima kad treba krenuti u školu ili na izlet s vršnjacima, a smanjiti ili nestati kad je dijete kod kuće. Naravno da će se svaki roditelj prvo trebati uvjeriti da je dijete fizički zdravo i da nema nikakvih razloga za fizičku bol, a zatim ga odvesti stručnjaku koji će razgovorom pokušati otkriti drugi uzrok fizičkih bolova.

Druga skupina znakova su oni koji leže u okolini
Ponekad (vrlo često) dijete neće manifestirati niti jedan od navedenih problema. Ipak, kao roditelji trebamo paziti na određene situacije koje i nama, a i našoj djeci mogu teško pasti, unatoč tome što se čini da se dijete s tim nosi bez problema. Ako se razvodimo, naročito kad taj razvod nije baš harmoničan i jednostavan (a koji jest?), ako smo se preselili i dijete je moralo promijeniti školu, stan, okolinu, prijatelje, sobu, ako smo izgubili važnu osobu zbog bolesti ili nasilne smrti, ako prepoznajemo kod sebe simptome rastresenosti, iritiranosti, stresa koji se onda prenose na kućnu atmosferu i na naš odnos s djetetom, ako smo teže oboljeli ili je oboljela osoba u našoj obitelji - potrebno je pažljivo pratiti dijete i pružiti mu priliku za razgovor, za izražavanje ljutnje, tuge i nezadovoljstva. Uvijek mislim da je prirodnije u takvim situacijama da dijete izražava ono što osjeća nego da se sa svim životnim nedaćama nosi zrelo, „kao veliki”. Jer ispod tog naizgled zrelog i staloženog ponašanja često se događaju prave emocionalne bure s kojima se dijete ne zna nositi.

Treći znak da trebamo potražiti pomoć jednostavno je dobar stari osjećaj da nešto nije kako treba ili, nazovimo ga, majčinski instinkt. Više puta sam imala priliku primiti roditelje koji su se došli savjetovati sa mnom samo na osnovi svog osjećaja da nešto ne valja i uglavnom sam ih savjetovala kako da pristupe djetetu i s njim razgovaraju. Ponekad bi me njihova priča i alarmirala pa bih ih zamolila da dovedu i dijete. Bez obzira na to je li naš strah i oprez opravdan, roditeljski osjećaj dovoljan je razlog da potražimo pomoć. Roditelji najbolje poznaju svoje dijete i u nekim situacijama čini se da se dijete ne nosi dobro s određenom situacijom, a u nekim da se mi sami ne znamo nositi s određenom situacijom te da svojim nesnalaženjem nismo podrška djetetu ili mu čak otežavamo. Ponekad će samo naš razgovor sa stručnom osobom biti dovoljan da nam umanji strah i da stvari drugačije sagledamo i normaliziramo, a ponekad će stručna osoba i potvrditi da smo dobro učinili što smo došli te da dijete zaista treba pomoć.

Za kraj imam potrebu reći da mentalnom zdravlju i njegovoj zaštiti treba posvetiti barem isto onoliko pažnje koliko je posvećujemo poslu ili fizičkom zdravlju. Ako mi kao roditelji to nismo dobili u djetinjstvu, možda možemo odgajati svoje dijete tako da se nauči izražavati, da nauči kako ne postoje dobre i loše emocije, da se osjećaja nikad ne treba stidjeti, ali da se može naučiti izražavati ih na zdrav i produktivan način. I konačno, uključivanje djeteta u psihoterapiju kada je to potrebno otvorit će mu vrata novom iskustvu sebe, prostoru u kojem na siguran način s objektivnom stručnom osobom može istraživati svoj unutarnji svijet, preispitati svoja razmišljanja, vjerovanja i poglede na stvari te naučiti upravljati svojim osjećajima i ponašanjem.