Bolna sjećanja na djetinjstvo

Moja je obitelj emigrirala iz Rusije u Ameriku kada mi je bio trinaest godina. Izbjeglički kampovi, projekti gradskih stanova za izbjeglice, kuponi za hranu, donirana odjeća. Konstantno su me ismijavali zbog svega, od neznanja engleskog jezika do načina na koji jedem hrenovke (navodno ih je trebalo jesti cijele u bijelom pecivu, a ne narezane na kolutiće i umetnute između dvije kriške crnog kruha). To su sjećanja od kojih se sastoji moje djetinjstvo.

Iako smo gotovo u potpunosti ovisili o dobroti neznanaca, stres i trauma zasjenili su osjećaj zahvalnosti. Kada se trudite preživjeti, zahvalnost vam se doima poput luksuza, ne poput strategije za lakše podnošenje situacije.

Za mene je preživljavanje te bolne situacije ovisilo o načinu na koji se nosim s njom, a moja strategija je bio fokus na jedan jedini cilj: postati sretan. Zaista sretan. To je bio izbjeglički san, američki san: postići nešto, biti uspješan, zaraditi mnogo novca, napredovati.

Potraga za velikom srećom

Ovo može zvučati naivno, ali čuo sam mnogo odraslih osoba koje su imale više novca, mudrosti i životnog iskustva od mene, tada tinejdžera, kako govore o sreći na način na koji sam je i sam nekad doživljavao. Sreća je bila uvjetovana. Ovisila je o situaciji. Dolazila je nakon postignutog uspjeha, zarađenog novca, društvenog statusa, sigurnog doma i sigurnog posla.

Istraživanja pokazuju da se naš doživljaj sreće potpuno promijenio – male stvari i trenuci uzrokuju više zadovoljstva i sreće od velikih – ali ja to tada nisam znao. Zato sam zahvalan što sam potratio samo 15 godina u potrazi za “velikom srećom“. Jedna od mnogih stvari koju sam naučio dok sam tragao za “velikom srećom“ jest da iako uz uspjeh dolazi mnogo zadovoljstva i ponosa, sreća ne dolazi. Štoviše, potraga za tim idealiziranim i nepostojećim stanjem sreće jako me deprimirala i iscrpljivala.

Znanost kao putokaz

Srećom, potaknula me da pronađem odgovore i inspirirala da se okrenem znanosti kako bih pronašao put do sreće. Odgovor koji sam pronašao u svakom članku, knjizi i znanstvenom radu bio je isti: vježbajte zahvalnost. Moram priznati da mi je vježbanje zahvalnosti kao načina pronalaska unutarnjeg mira, zadovoljstva i dugotrajne sreće djelovalo smiješno. Bilo je prejednostavno, preveliki klišej. Htio sam to odbaciti, ali nisam mogao. Odlučio sam se voditi tim savjetima i vidjeti gdje će me odvesti.

Nekoliko sam mjeseci zahvalnost vježbao redovito i s namjerom. Bio sam uvjeren da neće upaliti i da ću nakon ovog eksperimenta zadovoljno zaključiti da to nije rješenje kakvim ga predstavljaju.

Prvi korak bio je zapisati tri pozitivne stvari u danu. Zapisivao sam ih svakoga dana, čak i onda kada mi je bilo jako teško pronaći nešto dobro. Jedna je studija pokazala da su ljudi koji su zapisivali pozitivne strane dana, 21 dan za redom, bilo optimističniji, manje nervozni, pa čak su i spavali bolje. Druga je studija pokazala kako su ispitanici koji su pisali dnevnik zahvalnosti 10 tjedana imali manje zdravstvenih problema i više vježbali.

Drugi korak bio je usvojiti pravilo da kažem “hvala“ barem jednom dnevno. Nisam bio nepristojna osoba, samo sam stalno bio u žurbi, a sada sam morao zastati na trenutak kako bih izrazio zahvalnost. Izražavanje zahvalnosti dokazano poboljšava odnose, povećava osjećaj sreće i umanjuje simptome depresije. Jedan od najboljih načina izražavanja zahvalnosti bio je napisati nekome pismo, ali ja sam zaključio da slanje jednostavne sms poruke prijatelju ima sličan učinak ako ste iskreni.

Novo istraživanje pokazalo je da pozitivna interakcija s neznancima dovodi do boljeg raspoloženja i snažnijeg osjećaja pripadnosti. Dakl,e zahvala konobaru koji vam je donio kavu može vas učiniti sretnima jednako kao zahvala prijateljima.

Moj treći korak vježbanja zahvalnosti, bio je jednom dnevno zastati na trenutak i uživati u nečemu. Zvuči smiješno da se takvo što treba učiti, ali sam shvatio da su traume iz djetinjstva te stanke i uživanje u trenutku učinile još jednim luksuzom koji si nisam mogao priuštiti. Kroz svako sam iskustvo uvijek protrčao, umjesto da sam bio prisutan.

Ipak, dogovorio sam se sa samim sobom da ću pokušati biti prisutniji. Prestao sam jesti stojećki. Doslovno bih zastao kako bih pomirisao cvijeće koje sam kupio za kuhinju. U jednoj su studiji ispitanici trebali uživati u dva lijepa trenutka dnevno, a kasnije o njima nekoliko minuta promišljati. Pokazali su znatno veću sreću i smanjenje negativnih osjećaja.

Postoje tri koraka za uživanje u trenutku: iščekujte trenutak, budite prisutni u njemu – nema provjeravanja poruka na mobitelu dok pijete kavu – a zatim se prisjećajte tog trenutka nekoliko minuta kako biste povećali pozitivan učinak.

Ključ je u iščekivanju; studije su pokazale da nas planiranje putovanja veseli više od samog putovanja.

Pružite šansu zahvalnosti

Zaključak priče je da mi je unatoč skepsi vježbanje zahvalnosti promijenilo život. Nije me pretvorilo u srećkovića (koji očito nikada nisam ni trebao postati), ali sam stvorio potpuno drukčiji način razmišljanja o životu. Prestao sam male trenutke uzimati zdravo za gotovo. Prestao sam tražiti sreću tamo i naučio sam je pronaći ovdje. Osjećao sam se jaču povezanost s prijateljima, obitelji i kolegama, a čak sam se i u najtežim danima uspijevao bolje nositi sa stresom.

Moj savjet? Pružite šansu zahvalnosti. Ako je vaša reakcija nakon ovog članka da to nije za vas, pokušajte to napraviti kao eksperiment.

Zahvalnost je vještina i navika koju možete steći. To što vam nije prirodna ne znači da s vama nešto nije u redu ili da nećete moći osjetiti dobrobiti koje sa zahvalnošću dolaze.

Izvor: whatwillmatter.com