Što odgovoriti na "nezgodna" dječja pitanja?

Petogodišnjaci u prosjeku postave 400 pitanja dnevno

Dječja pitanja počinju oko treće godine njihova života uobičajenim „što, kako, zašto“ rečenicama, ali su najintenzivnija između četvrte i pete godine. Smatra se da prosječni petogodišnjak postavi oko 400 pitanja dnevno. Na upornost u postavljanju pitanja, njihovu složenost i dinamiku utječe više faktora: sredina u kojoj dijete odrasta, posvećenost odraslih osoba djetetu (što su posvećeniji, radoznalost će biti izražajnija i rezultirati novim pitanjima), jasnoća odgovora koje dijete dobiva… Iako pitanja kao što su: „Koliko je veliko nebo?“, „Kako nastaje duga?“, „Gdje je Mjesec kad ja spavam?“ roditelje stavljaju u nezgodne situacije već samim time što ne znaju kako odgovoriti, ona mogu biti samo najava još težih pitanja koja će tek uslijediti.

Seksualnost. U dobi od četiri do pet godina djeca počinju postavljati pitanja o seksualnosti. Žele znati što znače pojedine riječi (nazivi genitalnih organa, na primjer) ili određeni izrazi (voditi ljubav). Pitanja koja muče roditelje su: „A vodite li vi ljubav?“, „Zašto vi spavate u jednom krevetu, a ja u drugom?“, „Zašto vodite ljubav kad već imate mene?“ (ovo pitanje potvrđuje da dijete ima pogrešnu informaciju kako se seksualni život događa samo zbog dobivanja bebe). Imajte na umu da ako dijete ne postavlja ovakva, škakljiva pitanja, to ne znači da ga ne zanimaju odgovori ili da nema tu vrstu radoznalosti, već da se ne usuđuje pitati.

Stoga, ovakvu vrstu razgovora, ako ga već ne započne dijete, inicirajte vi. Kad jednom objasnite da voditi ljubav znači da se odrasli ljudi vole, osjećaju želju da se maze, ljube i dodiruju, bit će vam lakše odgovoriti na sva slična pitanja u vezi sa seksualnošću.

„Gdje sam ja bio prije nego što sam ušao u tvoj trbuh?“ Odgovorite djetetu da svaka osoba, pa i mama i tata, u svom tijelu imaju puno različitih, jedva vidljivih i nevidljivih dijelova. Kad su se mama i tata upoznali, zavoljeli, poželjeli imati dijete, onda su se pojedini djelići njihovih tijela spojili. Ne zaboravite dodati da je ono uvijek bilo dio vaših želja, sve dok se nije rodilo upravo takvo kakvo jest.

Dolazak nove bebe u obitelj. Djeca češće postavljaju pitanje: „Odakle dolaze bebe?“, što je roditeljima i lakše objasniti, nego pitanje: „Kako se prave bebe?“. Osim biološkim činjenicama, možete se poslužiti i crtanjem ili anatomskim kartama kako biste djetetu dali što potpuniji odgovor. Važno je i da kontrolirate svoje osjećaje nelagode dok o ovome razgovarate s djetetom jer će vašu nesigurnost ono prepoznati i pogrešno protumačiti.

Priprema za školu. Kad vas dijete pita o školi u koju tek treba krenuti, važno je da vaši odgovori budu realni (iskreni), ali da dijete ne obeshrabre. Na primjer, istraživanja pokazuju da se pred polazak u školu djeca najviše brinu hoće li imati vremena za igru. Naime, oni su još prije polaska uplašeni da će njihovo vrijeme postati isključivo vrijeme za učenje. Stoga, kad vas dijete pita nešto slično, odgovorite da će i dalje imati vremena za igru, kako ćete mu pomoći da se organizira i završi sve svoje obaveze.

Djed Mraz, Zubić vila, sirene… Sve dok djeca vjeruju u postojanje ovih bića, u tome ih podržavajte. Ipak, već s prvim pitanjima kojima iskazuju sumnju u njihovo postojanje, ulazite u period kad ćete sve teže stav o njihovom postojanju moći argumentirati. Tada budite oprezni u svojim odgovorima jer je važno prepoznati odgovarajući trenutak za iznošenje činjenica i to napravite tako da ne narušite djetetovo povjerenje u vas.

Postupni prijelaz je objašnjenje da su ova bića dio djetinjstva, ali da našim odrastanjem oni prestaju postojati na taj tzv. dječji način i nastavljaju postojati na način kako ih doživljavaju odrasle osobe. Tako, i vi kao odrasla osoba – time što kupujete poklone za one koje volite i poklanjate ih za Božić i Novu godinu – za njih predstavljate Djeda Mraza.

PageBreak

Gubitak nekog člana obitelji. U slučaju gubitka nekog člana obitelji, djeca u dobi od četiri od pet godina najčešće postavljaju pitanje: „Gdje je ta osoba sada?“ Možete im reći da nekoga više nema, ali to još nije odgovor na pitanje: „A gdje je?“. Svako vaše upetljavanje i spominjanje da je taj netko sada na nebu, da je postao anđeo ili nas gleda odozgora pokreće lavinu novih pitanja, na primjer: „A kako je otišao na nebo, stepenicama ili liftom?“, „Zašto ga mi ne vidimo, a on vidi nas?“

Također, ne zaboravite da su mnoga djeca doživjela traumu shvativši doslovno kako ih netko stalno promatra. Umjesto toga, recite da te osobe više nećemo vidjeti, ali da su one imale bogat i ispunjen život već i zahvaljujući tome što smo ih mi puno voljeli, da ćemo ih se sjećati i kako upravo tu, u našim sjećanjima, oni stanuju ubuduće. U našem sjećanju mi s njima možemo i razgovarati i tako ćemo s njima biti povezani zauvijek.

U svim ovim područjima nezgodnih pitanja postoje zamke prilikom odgovaranja. Pazite na svoje riječi u sljedećim situacijama…
• Ne znate odgovor. Iako vas dijete u svom ranom uzrastu promatra kao najveći uzor u kojeg ima neograničeno povjerenje i doživljava vas kao osobu koja sve zna i sve može, ako ne znate odgovor na neko pitanje, budite iskreni i to otvoreno priznajte. Pokazujući mu da i vi nešto ne znate, istovremeno mu poručujete da i ono ne mora uvijek biti savršeno, kako ni vi od njega ne očekujete da sve uvijek zna jer se svakome događa da nešto ne zna. Kada mu priznate da neki odgovor ne znate, obećajte kako ćete se raspitati (ovisno o pitanju, to mogu biti drugi ljudi ili neki drugi izvori informacija kao što je internet) i dati mu odgovor u najkraćem roku.
• Znate odgovor, ali mislite da ne trebate djetetu odgovoriti. Djeca se razvijaju svojim tempom, a ne onim koji vi zamišljate. Kada djetetu kažete: „Pričat ćemo o tome sutra!“ u nadi da će do sutra ono zaboraviti na svoje pitanje, uskraćujete mu informaciju koja je njemu važna u onom trenutku u kojem vam postavlja svoje pitanje. Uostalom, pokušajte zamisliti obrnute uloge: vi nešto pitate, a umjesto odgovora dobijete odgađanje: „Pričat ćemo o tome poslije.“ Ni prema vama to ne bi bilo fer, zar ne? Zato, ako baš morate prolongirati odgovor, učinite to na najkraći mogući period (kad odu gosti, kad budete imali više vremena…), ali svakako djetetu dajte odgovor koji očekuje.
• Znate odgovor, ali ne i način kako odgovoriti. Djetetu se mogu objasniti i vrlo komplicirane pojave iz njegovog okruženja ako to učinite riječima koje ono može razumjeti, koristeći pojmove ili primjere iz njegove svakodnevice. Ako strepite da ne znate govoriti jednostavnim riječima, unaprijed recite: „Naravno da ću ti odgovoriti, ali ako se dogodi da kažem neku riječ koju ti ne razumiješ, odmah me pitaj što ta riječ znači.“

Na primjer, pitanje „Kako sam ja izašao iz tvog trbuha?“ roditeljima uvijek izaziva nelagodu. Pokušajte se unaprijed pripremiti na ovakva pitanja jer su ona očekivana za predškolski uzrast. Ako vam je baš nemoguće jednostavno odgovoriti, što govori o vašim unutrašnjim emotivnim blokadama, pomognite sebi služeći se knjigama koje se bave ovom temom, koje su odlično ilustrirane i namijenjene najmlađima. Odgovor začinite detaljima kako ste se jako radovali kad se ono rodilo, kada je glasno zaplakalo, da je za vas bilo divno iskustvo kad ste ga prvi put dodirnuli i slično.

Pravila odgovaranja na dječja pitanja su:
• Praćenje razvoja. Pojava ovih pitanja dobar je pokazatelj dječjeg razvoja. To je i razlog više da se potrudite na svako pitanje adekvatno odgovoriti. Tako, osim što zadovoljavate dječju radoznalost, direktno utječete na njegov daljnji razvoj.
• Iskreni odgovori. Govorite djetetu istinu, riječima koje može razumjeti. Predstavite mu realnu sliku stvari, ali izbjegnite teške detalje, ono što bi ga moglo zbuniti ili uplašiti.
• Vaša odgovornost. Nemojte pokušavati prebaciti odgovornost na nekog drugog: „Pitaj tatu (ili mamu).“ Na ovaj način dajete drugom roditelju veći značaj nego što ga on možda objektivno ili u djetetovim očima ima, a pri tome umanjujete svoju ulogu. Osim toga, da je dijete htjelo nešto pitati tatu (ili mamu), ono bi to i učinilo.
• S poštovanjem. Pokažite razumijevanje i poštovanje prema djetetu. Kad mu kažete: „Razumijem da te to zanima“, „Radujem se što si me to pitao“, „To što si me pitao pokazuje da si još malo narastao jer te to prije nije interesiralo“ dodatno podržavate svoje dijete da vas još slobodnije pita i s vama uspostavlja još bliži odnos. Doduše, ovakvom podrškom vi „riskirate“ još veći broj pitanja. Jasno, to zvuči kao nova opasnost. Budite strpljivi jer faza dječjih nezgodnih pitanja neće trajati zauvijek. Naprotiv, upravo o vama i vašim odgovorima ovisi koliko će vas dijete ubuduće bilo što pitati i što će u komunikaciji od vas očekivati. Odnosno, upravo o vašoj sposobnosti odgovaranja na njegova pitanja u ovim ranim godinama života ovisi vaš budući odnos s djetetom.

Stoga, nemojte zaboraviti možda najvažnije pravilo odgovaranja na dječja pitanja. Ono glasi: Tko je zreo za pitanje, zreo je i za odgovor. Naime, ako vam je dijete već postavilo neko pitanje, ono je spremno čuti i odgovor. Svakim novim pitanjem i vašim odgovorom vaše dijete korača dalje u svom razvoju. Opustite se, radujte se i uživajte u ovom zajedničkom putovanju.