Podsjetnik na sretnije dane
Prije mnogo godina, kada sam proživljavala teško razdoblje depresije i samoprijezira, zalijepila sam slatku fotografiju sebe u dobi od dvije godine na kupaonsko zrcalo. Svakodnevan pogled na tu fotografiju podsjećao me da sam nekad bila nevina mala osoba koja zaslužuje svu nježnost – i da će taj dio mene uvijek biti nevin i zasluživati svu nježnost.
Meditiranje nad manjom i nevinijom verzijom svojeg lica pomoglo mi je da postanem suosjećajnija prema samoj sebi. Napokon sam shvatila da sve loše što utječe na mene, utječe i na nju. A to maleno dijete nikako nije zaslužilo patnju.
Povezivanje s djetetom u nama odličan je terapijski proces, bilo da želite zaliječiti stare rane ili se jednostavno želite zaštititi od novog ranjavanja.
Neustrašiva smežurana starica
Ovih se dana ne želim toliko povezivati s djetetom. Potpuno sam se usredotočila na kanaliziranje “smežurane starice“ u sebi – neustrašive stare gospođe koja već obitava negdje duboko u meni i u koju ću se jednog dana, nadam se, u potpunosti pretvoriti.
Nedavno sam spremila fotografiju neodoljive dvogodišnje sebe i zamijenila je fotografijom svoje omiljene i najinspirativnije, stare ali snažne ukrajinske babuške po imenu Hanna Zavorotnya, koja živi u Černobilu. Da, u tom Černobilu.
Tridesetak godina ranije, kada je nuklearni reaktor eksplodirao, Hannin grad je postao nemoguć za život, čak smrtno opasan. Čitava populacija je preseljena u druge gradove. No kako je vrijeme prolazilo, šačica mještana se potajno vratila svojoj zagađenoj rodnoj grudi, gdje sada žive već godinama. Većina ih ima 70, 80 godina i većina njih su – baš poput Hanne, moji duhovni vodiči – žene.
Radiokativne kobasice
Znate li zašto Hanna želi živjeti u Černobilu? Zato što joj se tamo sviđa. Tamo je dom. Je li sigurno? Naravno da nije. To je jedno od najopasnijih mjesta na svijetu. No što starici poput Hanne, koja je već prošla tolika iskušenja (glad, Drugi svjetski rat, atomsku katastrofu, i starenje samo po sebi), znači sigurnost? Stoga Hanna pije zagađenu vodu, uzgaja povrće u otrovnom tlu, peče rakiju, smije se životu i zatim odlazi kod lokalnog mesara po radioaktivnu svinju kako bi napravila radioaktivne kobasice. Društvo joj prave prijatelji koji također žive, smiju se i rade radioaktivne kobasice.
Zanimljivo je da su ove neustrašive babuške nadživjele svoje sugrađane koji su ostali u “sigurnim“ i “nezagađenim“ gradovima.
Zašto ove tvrdoglave smežurane starice preživljavaju? Zato što su sretne.
Zašto su sretne? Jer rade upravo ono što žele.
To bih i ja zaista htjela.
Izvor velike mudrosti
Netko će pomisliti da je naziv “smežurana starica“ uvredljiv, ali ja se ne slažem. Smežurana starica je uvažen lik u mitovima i narodnim pričama. Ona u sebi nosi veliku mudrost. Čak i kada je slijepa, ona posjeduje nadnaravan vid. Ona je često čuvarica podzemnog svijeta jer se ne boji smrti – što znači da se ne boji ničega.
Živimo u društvu koje veliča mladost. Odnosno, živimo u društvu u kojem je ostati mlad veliko postignuće. No ja sam izgubila interes za time da vječno imam 21 godinu.
Naravno, još uvijek imam dijete u sebi i uvijek ću ga imati. No kada se moje unutarnje dijete počinje osjećati nesigurno ili prestrašeno, samo se zapitam: što bi smežurana starica u meni učinila?
Zatim se pojavi to divno, staro stvorenje, fiksira me svojim neustrašivim pogledom i svaki put mi kaže jednu snažnu riječ: “Živi!“
Izvor: Oprah.com
.png)
.png)
