Mržnja na internetu - kako se zaštititi od otrova virtualnog svijeta

Otrovni komentari, uvrede i prijetnje

Mržnja na internetu u postocima

Facebook, Youtube i Twitter

Perspective su već testirali američki dnevnik The New York Times i britanski The Guardian te Wikipedia. Cilj ovoga naprednog softwarea je olakšati rad ljudskim ekipama internetskih moderatora koji su često zasuti negativnim i zlonamjernim porukama, zbog čega sve više medija onemogućuje komentare u svojim web izdanjima.

Google ističe kako je Perspective raspoloživ i za društvene mreže poput Facebooka, YouTubea i Twittera, a upravo su oni najpoznatiji rasadnici problematičnih sadržaja.

Djeca i mladi

Nakon Googleove objave neminovno je uslijedilo pitanje zar smo zaista došli do toga da će nam umjetna inteligencija određivati što (ne)smijemo reći na internetu. No, sudeći prema nepreglednom broju ‘antiinteligentnih’ izjava kojima je preplavljen kibernetički prostor, regulacija je očito potrebna.

Da problem nasilja na internetu nije problem nekog drugog, nego je vrlo blizu nas, jasno se vidi po sve većem broju zabilježenih slučajeva internetskog nasilja (cyber bullying) među i nad maloljetnicima. Upravo su djeca i mladi najranjivije mete za vrijeđanje i zloporabu privatnih imena i osobnih fotografija te za postavljanje izrazito patoloških sadržaja na internetu, kao što su pornografija, pedofilija i trgovina ljudima.

Na to upozorava i Vijeće Europe u online kampanji No Hate Speech Movement za podizanje javne svijesti u mladih osoba, njihovih obitelji i učitelja o rizicima i štetnostima govora mržnje te o poštovanju ljudskih prava na internetu.

Kako zaštititi djecu od elektroničkog nasilja

Objavljivanje detalja iz života

No, poput vječne dileme o tome što je starije – jaje ili kokoš, postavlja se pitanje tko ima više udjela u digitalno posredovanoj nekulturi, mladi ili odrasli? Već letimičan pogled na forume i profile na društvenim mrežama pokazuje da odrasli upadaju u iste stupice kao i mladi.

„Ljudi bez razmišljanja objavljuju detalje iz svog života – gdje i s kim žive, čime se bave, kakvo je njihovo svakodnevno kretanje – ili ih privuče tobožnja sloboda i sigurnost koju im internet daje zato što mogu ostati anonimni te se sakriti iza lažnih profila i nadimaka. Privlači ih to što imaju veliku publiku, vuče ih znatiželja da i oni sudjeluju u nekom prepucavanju.

Što ne biste trebali objavljivati online

Arena za izbacivanje frustracija

Internet je postao najveća arena za izbacivanje frustracija i agresije“, kaže Irena Jurjević, savjetnica gestalt psihoterapije, praktičarka neurolingvističkog programiranja i hipnoze, voditeljica Centra uspjeha za osobni i profesionalni razvoj. Pritom ističe da je pisana riječ nerijetko teža od izgovorene.

„Mnogi podcjenjuju snagu riječi tvrdeći da su nešto rekli samo tako. No iza toga uvijek stoji svjesna ili nesvjesna namjera, odnosno cilj koji žele postići. Također se prečesto zaboravlja da, kad nešto napišete na internetu, nije isto kao da ste to rekli prijateljici na kavi. Ona će to reći, eventualno, još jednoj ili nekoliko osoba, a zapis na internetu mogu pročitati tisuće i milijuni ljudi. Stoga je doista potrebno odgovorno razmisliti što ste napisali prije nego što to pošaljete u svijet.

Nije uvijek namjerno, ponekad je jednostavno nejasno

To je dobar način i za sprečavanje nesporazuma. Naime, negativni komentari na internetu nisu uvijek namjerni, ponekad jednostavno nisu dovoljno jasni. Možda se želite našaliti ili nešto poantirati ironijom, no takve finese puno se lakše prepoznaju u verbalnoj komunikaciji nego kad su napisane. Crni humor, ironija i sarkazam mogu biti vrlo nezgodni u pisanoj riječi jer se može dogoditi da netko vašu zezanciju pogrešno shvati kao uvredu“, upozorava Irena Jurjević.

Također, primjećuje kako je u našem društvu postalo uobičajeno da je u prvom planu ono negativno, kako se zbog nečega kuka ili se nekoga proziva.

Komentiranjem drugih pokazujemo sebe

„Komentiranjem nekoga ili nečega zapravo pokazujemo kakvi smo sami. Svatko od nas ima ‘sjenu’, dio ličnosti koji potiskuje i boji se pokazati ga poput, primjerice, sebičnosti, agresivnosti, naglašene seksualnosti i slično. Često nismo svjesni svoje ‘sjene’, svojeg neistraženog i zabranjenog ‘ja’, ali nas može pogoditi u živac kad ga prepoznamo u drugima. Kad u nekome vidimo osobine i osjećaje koje nam je teško vidjeti u nama samima, to se naziva projekcijom.

Primjerice, osuđujemo osobu koja se ponaša previše slobodno zato što u sebi osjećamo potrebu za takvim ponašanjem, a ne usuđujemo se. Ako nam smeta nečiji uspjeh, trebali bismo preispitati koliko smo uspješni u vlastitom životu. Kad osvijestimo i prihvatimo onaj dio sebe koji potiskujemo, više se nećemo ljutiti na druge. To je prilika za rast, pozitivnost; da sebe bolje izrazimo i razumijemo“, ističe naša sugovornica.

Neohumanizam

Pozitivne pomake Irena Jurjević vidi i u „neohumanizmu“ koji se na internetu javlja kao protuteža negativnim porukama. „Unatoč otrovu i frustracijama, na internetu jača val ljudi kojima je cool biti pozitivan. Oni preispituju sebe, putuju, čitaju, otvoreni su u komunikaciji, učenju, kulturi, novim idejama... Pokušavaju svjesno promijeniti stvari nabolje.“

Napad i mržnja nikad nisu rješenje za bilo koji problem. Pokušaj da razumijemo i suosjećamo uvijek će dati bolje rezultate. Nikad uistinu ne znamo što se krije iza nekog detalja ili isječka nečijeg života koji je izvađen iz konteksta. Kad bismo znali cijelu priču, možda bismo se posramili svoje reakcije.

Stoga, uvijek radije pokažimo svoj istinski interes za nečiju situaciju, nadajući se da će nam u trenutku potrebe drugi iskazati jednaku pažnju.