Ruka spasa
Prije nekoliko sam godina zapela u prometnoj gužvi, u krcatom autobusu, na ulicama New Yorka. Promet se jedva kretao. Autobus je bio pun promrzlih, umornih ljudi koji su bili duboko frustrirani – jedni zbog drugih; zbog kišnog, slinavog vremena, zbog cijelog svijeta. Dva su se čovjeka prepirala oko naguravanja koje je bilo ili nije bilo namjerno. U autobus je ušla trudnica i nitko joj nije ustupio mjesto. Bijes je bio u zraku; nije bilo ni tračka milosti.
No dok smo prilazili Sedmoj aveniji, vozač se oglasio preko razglasa: “Ljudi“, rekao je, “znam da ste imali naporan dan i da ste frustrirani. Ne mogu napraviti ništa po pitanju vremena ni gužve, ali postoji nešto što mogu učiniti. Kad svatko od vas bude izlazio iz autobusa, pružit ću vam ruku. Kad prolazite pokraj mene, ostavite svoje brige u mojem dlanu, dobro? Nemojte nositi svoje brige kući obitelji – ostavite ih meni. Moja ruta prolazi kraj rijeke Hudson i kad budem prolazio pored nje, otvorit ću prozor i baciti sve vaše brige u rijeku. Kako vam to zvuči?
Činilo se kao da nas je netko oslobodio uroka. Svi su prasnuli u smijeh. Lica su se ozarila neočekivanim oduševljenjem. Ljudi koji su se posljednjih pola sata pretvarali da se međusobno ne primjećuju, počeli su se međusobno smješkati, kao, misli li ovaj tip ozbiljno?
O, da, bio je ozbiljan.
Na idućoj je stanici – baš kao što je obećao – vozač ispružio ruku, otvorio dlan i čekao. Jedan po jedan, putnici su stavljali ruku iznad vozačeva dlana i oponašali gestu ispuštanja nečega u njegov dlan. Neki su se pritom smijali, nekima su potekle suze – ali svi su to učinili. Vozač je ponovio istu divnu radnju i na idućoj stanici. Pa na idućoj. Sve do rijeke.
Svi možemo biti svjetlost
Živimo u okrutnom svijetu, prijatelji moji. Ponekad je posebno teško biti čovjek. Ponekad nam je dan loš. Ponekad taj loš dan traje nekoliko godina. Borite se i ne uspijevate. Gubite posao, novac, prijatelje, vjeru i ljubav. Svjedočite groznim prizorima u vijestima, postajete prestrašeni i povučeni. Ponekad vam se sve čini obavijeno tamom. Žudite za svjetlom, ali ne znate gdje ga pronaći.
Ali, što ako vi jeste svjetlo? Što ako ste vi svjetlosni radnik za kojim te mračne situacije žude?
To je ono čemu me vozač autobusa naučio – svi možemo biti svjetlo, u bilo kojem trenutku. Ovaj se čovjek nije razmetao svojom snagom. On nije bio duhovni vođa. Nije bio neki razvikani “influencer“. Bio je tek vozač autobusa – jedan od najnevidljivijih uslužnih djelatnika. Ali je posjedovao stvarnu moć i iskoristio ju je za najbolje dobro.
Kada mi se svijet čini posebno neprijateljski nastrojenim, ili se osjećam potpuno nemoćno suočena s problemima, sjetim se tog čovjeka i pomislim: “Što mogu učiniti, upravo sada, da budem svjetlost?“ Naravno, ja sama ne mogu prekinuti ratove, riješiti problem globalnog zatopljenja ili pretvoriti uzrujane ljude u sasvim druga bića. Sasvim sigurno ne mogu utjecati na promet. No imam neki utjecaj na svakoga s kim se susretnem, čak iako nikada ne progovorimo i ne znamo si imena. Naše je ponašanje jako važno jer je u ljudskom društvu sve zarazno – žalost i ljutnja, svakako, ali isto tako i strpljenje i velikodušnost. To znači da svi imamo veći utjecaj nego što mislimo.
Bez obzira na to tko ste, gdje ste i koliko je vaša situacija teška, vjerujem da možete osvijetliti svoj svijet. Štoviše, vjerujem da je to jedini način da se osvijetli svijet – jednim po jednim svijetlim činom, sve dok ne stignemo do rijeke.
Izvor: Oprah.com
.png)
.png)
