Antonio Pavlović: Dečko bez vida sa snažnom unutarnjom vizijom

Optimizam i vedrina

O tome kako je i zašto pokrenuo osnivanje ovoga Centra otkrio nam je u razgovoru u kojem se osvrnuo na svoj život.

To je najmanje zlo koje mi se moglo dogoditi

Antonio je s jedanaest godina izgubio vid. O bolesti i pogrešnom postupku liječnika koji je uzrokovao takav ishod događaja u njegovu djetinjstvu priča bez gorčine.
„Rođen sam s problemom viška likvora u organizmu, zbog čega su mi već kao bebi morali ugraditi cjevčicu koja je likvor odvodila u želudac, odakle se on dalje prirodnim putem odstranjivao iz organizma. To je dobro funkcioniralo do moje desete godine kad se cjevčica na neki način začepila. Naši liječnici nisu znali ništa drugo učiniti nego je odstraniti, ali time problem nije bio riješen pa se likvor i dalje nakupljao, uzrokujući povišen intrakranijalni tlak i pritiskao mi očni živac koji je zbog konstantnog pritiska počeo odumirati.

Upućen sam na operaciju u Pariz i tamo su liječnici riješili problem, ali očni se živac više nije dao spasiti pa sam oslijepio na oba oka. Ipak, iako je, s jedne strane, to bila tragedija, moglo je biti i puno gorih posljedica za mene – uzetost, mentalni poremećaji… Stoga se može reći da je to najmanje zlo koje mi se moglo dogoditi“, govori ovaj nasmiješeni mladić koji u svemu što je u životu proživio prepoznaje ono najbolje.

Majka koja je poticala samostalnost

U takvu tonu nastavlja govoriti o svome životu: „Imao sam veliku sreću što sam školovanje nastavio u svojoj osnovnoj školi. Kad sam se vratio s operacije u Parizu, svi su se trudili olakšati mi daljnje školovanje, učili su zajedno sa mnom kako se snalaziti u novoj situaciji…

Ja sam vrlo brzo naučio Brailleovo pismo i pisao sam na nastavi na stroju koji utiskuje u papir znakove brajice, a defektologinja iz Centra Vinko Bek transliterirala je nastavnicima moje testove napisane brajicom. Najviše se oko mene trudila moja razrednica Ljubica Jurišić koja je i sama naučila Brailleovo pismo da bi mi bez ičije pomoći mogla pripremati materijale.“

Govoreći o svom životu, Antonio se smiješi i neprestano naglašava sreću koju je imao u životu. Zahvalan je i svojoj majci koja ga je poticala da bude samostalan. Antonio ima brata blizanca, a kako su odrastali s majkom, kućne su obaveze morali podijeliti majka i sinovi.

Majka je smatrala da Antonio i njegov brat Filip trebaju podjednako sudjelovati u obavljanju kućnih i ostalih poslova bez obzira na Antonijev nedostatak. Time mu je pomogla da se ne osjeća kao nemoćna osoba, nego da nauči oslanjati se na sebe i Antonio joj je na tome izuzetno zahvalan. Sretan je što se danas osjeća sposobnim obavljati mnoge praktične stvari bez tuđe pomoći.

Teškoće u životu slijepih ljudi

Iako prepoznaje i naglašava sve što je lijepo i sretno u životu doživio, Antonio je svjestan i mnogih teškoća koje su u njegovu životu postojale i još postoje zbog toga što ne može vidjeti.

Prva teškoća s kojom se tijekom školovanja susreću sve slijepe osobe u Hrvatskoj jest nedostatak prilagođenih knjiga. Srećom, postoje udruge kao što je Udruga Zamisli kojoj se osobe s invaliditetom mogu obratiti. Tijekom studija sve knjige kojima se Antonio služio za njegovu je upotrebu prilagodila ova udruga.

Zvučne knjige

Tiskanje knjiga Brailleovim pismom skupo je i komplicirano, a profesionalno snimljenih zvučnih knjiga na hrvatskom tržištu ima malo. Antonio navodi primjer Sjedinjenih Američkih Država u kojima uz svaku izdanu knjigu postoji i njezina zvučna inačica.

Naime, u Americi ljudi imaju naviku slušanja književnih djela – u automobilu tijekom vožnje, na putovanjima, ponekad i kod kuće kad ne žele zamarati oči. Stoga tamo slijepim ljudima nije problem uživati u najnovijim izdanjima književnih djela. U nas, pak, slijepim osobama sadržaji mnogih knjiga nisu dostupni.

Slijepim osobama u Hrvatskoj, također, nedostaje i prilagodba filmova i televizijskih sadržaja. Društvo se ne brine za slijepe koji bi voljeli otići u kino. Prepušteni su sebi i dobroj volji nekoga tko bi im poluglasno u kinu objašnjavao što se na platnu događa. Time, naravno, ometaju ostale gledatelje koji mogu ili ne moraju imati razumijevanja za potrebe slijepih.

Doživljaj filmova uz opise

Antonio je, proživljavajući sve teškoće s kojima se slijepi ljudi u Hrvatskoj susreću, shvatio da treba i sam nešto poduzeti ako želi da se situacija promijeni. Stoga se povezao s udrugama i ljudima koji su razumjeli potrebe slijepih.

O počecima svojih aktivnosti Antonio govori: „Prva udruga koja je shvatila te naše potrebe i poduzela prve korake da filmove prilagodi slijepim osobama bila je Udruga Zamisli koja se 2005. g. počela time baviti. Oni su se prvi počeli baviti audiodeskripcijom filmova. To je postupak opisivanja neverbalnih scena filma tako da slijepa osoba može zamišljati scene i prostore unutar kojih se događaju dijalozi likova koje čuje u filmu. Za vrijeme gledanja filma slijepa osoba dobiva slušalice i sluša audiodeskripciju filma sjedeći u kinodvorani zajedno s ostalim gledateljima i prateći film ravnopravno s njima.“

Audiodeskripcija za sve sadržaje

Ne treba naglašavati koliko je audiodeskripcija filmova važna slijepima – bez nje su vrata kinodvorana za njih zatvorena. Slijepi u Hrvatskoj zapravo i nemaju razloga ići u kino jer filmove ne mogu pratiti. Uz audiodeskripciju, pak, koja se u razvijenim europskim zemljama provodi u većini kina i za sve filmove, slijepi ljudi mogu otići sa svojim prijateljima ili članovima obitelji u kino i zajedno s njima pratiti svaki film koji požele.

„Engleska televizijska kuća BBC učinila je audiodeskripciju dostupnom za sve svoje sadržaje. Dovoljno je pritisnuti dugme na TV prijamniku i audiodeskripcija se uključuje“, govori Antonio s divljenjem i čežnjom.

U Hrvatskoj, nažalost, još dugo nećemo dostići takav standard. No malim koracima ipak se kreće naprijed.

Udruga Zamisli 2013. pokrenula je edukaciju za urednike naracije u procesu prilagodbe filmova za slijepe. Urednici naracije su slijepe osobe koje zajedno s dramaturzima prate film i izdvajaju iz opisa dramaturga ono što smatraju da je slijepoj osobi važno znati kako bi mogla pratiti radnju filma. Važno je dobro osmisliti audiodeskripciju tako da bude dostatna te omogući praćenje filma, ali i sažeta kako bi trajala upravo onoliko koliko i vrijeme između dijaloga likova u filmu.

Promicanje dostupnosti kulturnih sadržaja

Antonio je prošao edukaciju Udruge Zamisli i danas se bavi prilagođavanjem filmova slijepim osobama. Također, kazalište Gavella odlučilo je da se jedna predstava mjesečno audiodeskripcijom prilagođava slijepim osobama pa Antonio radi audiodeskripcije i za ovo kazalište.

Osnivanjem Centra za audiodeskriptivne djelatnosti i promicanje dostupnosti kulturnih sadržaja za osobe s invaliditetom Antonio i njegovi suradnici žele potaknuti ustanove i pojedince da shvate kako bi prilikom snimanja svakog hrvatskog filma trebalo snimiti i audiodeskripciju tog filma kako bi slijepi ljudi mogli u kinima pratiti barem hrvatske filmove.

„To je za nas prvi važan korak“, s osmijehom govori Antonio nadajući se skorom uspješnom sastanku s predstavnicima državnih institucija zaduženih za audiovizualne sadržaje. A za nas ostale možda je prvi važan korak da upoznamo svijet onih koji svladavaju goleme prepreke kako bi nadoknadili ono što im je uskraćeno, a mi to uzimamo zdravo za gotovo. Možda je vrijeme da se inspiriramo...