Kako nas filmovi liječe?

Svakodnevne teme prorađuju se pomoću filmskih primjera

„Na Radionicama filma i psihologije uz KAVU, svakodnevne životne teme 'prorađuju' se pomoću filmskih primjera. Nije riječ o filmoterapiji u smislu metode koju psihijatri primjenjuju u radu s ljudima koji imaju psihičke probleme, nego je to psihoedukacija namijenjena svima.

Ipak, zabavne i edukativne radionice imaju i svojevrstan terapeutski učinak. Polaznike radionica, kroz analizu motivacije likova, njihovih odnosa i razvoja filmske priče, istodobno vode dramaturg/scenarist i psiholog/psihoterapeut. Tako polaznici dobivaju jedinstveno iskustvo dvostrukog doživljaja filma i učenja kroz film“, objašnjava zagrebačka dramaturginja i scenaristica Ivana Karačonji Rupčić, koja je ovaj filmsko-terapijski koncept osmislila prije četiri godine u suradnji s psihoterapeutkinjom prof. Marom Orehovec.

U projektu je dosad sudjelovalo nekoliko psihologa, odnosno psihoterapeuta. Osim radionica za odrasle, u zagrebačkom kinu Europa održavale su se i radionice za djecu u školama.

Identificiranje

Ove godine organiziraju se radionice za odrasle u kinu Tuškanac. Zajedno s Ivanom Karačonji Rupčić vodi ih dr. sc. Blaž Rebernjak, psiholog i viši asistent na Odsjeku za psihologiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu te član udruge Humanea koja se bavi pitanjima emocionalne kompetencije (umijeće odnosa, sreća i smisao), kritičkog razmišljanja i građanskog obrazovanja (društvena pravednost i jednakost, suživot, okoliš i održivi razvoj).

„Moj je znanstveni interes u području emocija, posebno u proučavanju individualnih razlika u emocionalnom funkcioniranju ljudi, a bavim se i pro­učavanjem filma iz psihološke perspektive. Film nevjerojatno snažno utječe na našu psihu zato što ima brojne komunikacijske kanale (glazbu, boje, priču, likove...) kojima dopire do naših emocija. Edukativna i terapijska moć filma je u tome što je on izuzetno metaforičan: nije sve jednoznačno definirano, stvari se mogu doživjeti i shvatiti na više različitih načina. A upravo se kroz metaforu čovjek može lakše suočiti s problemima i izazovima.

14 filmova koji liječe sva stanja

Gledajući film, većina ljudi identificira se s nekim likom. Dok se stavljaju u njegovu kožu, zapravo projiciraju na njega vlastite ideje, dvojbe, strahove... Kad nakon gledanja filma razgovaramo o postupcima i motivaciji likova, ljudi često otkrivaju aspekte sebe kojih nisu bili svjesni. Tako film postaje svojevrstan katalizator za osobni rast i razvoj“, kaže psiholog Rebernjak.

„Na radionice, u kojima istodobno sudjeluje do desetero polaznika, prijavljuju se ljudi najrazličitije dobi i zanimanja pa imaju i drugačiji pristup filmu. Tako se stvara odlična grupna dinamika, razmjenjuju se različita iskustva, ljudi se otvaraju, a nerijetko ih neki film dirne do suza. Svaki put me nešto iznenadi, stvori se jedinstvena sinergija među ljudima, pa i mi, kao voditelji radionice, uvijek naučimo nešto novo“, ističe Ivana Karačonji Rupčić.

Filmovi koji liječe

Voditelji objašnjavaju da radionice započinju tako što polaznici prije gledanja filma dobiju određene smjernice na što trebaju obratiti pozornost. Kad odgledaju film, zajedno s voditeljima raspravljaju o njemu.

„Odabiremo najrazličitije domaće i strane filmove s kojima se ljudi mogu identificirati u svakodnevnom životu. Nastojimo da film ima umjetničku vrijednost, ali to ne znači da nam za obradu neke teme ne može poslužiti i blockbuster. Primjerice, nedavno smo gledali Marsovca jer je futuristička situacija kad se astronaut nađe izgubljen na Marsu odlična metafora za problem opstanka u suvremenom svijetu i suočavanje s novim izazovima. Poruka je da i u naizgled bezizlaznim situacijama postoji izlaz, samo ga možda u tom trenutku ne vidimo“, kaže Ivana Karačonji Rupčić.

Kao odlične primjere za psihoedukaciju, dramaturginja i scenaristica navodi sljedeće filmove:

Češki film Kolja (Kolya, 1996.), redatelja Jana Sveráka, dobitnik Oscara i Zlatnog globusa za najbolji strani film, dirljiva je priča o razdoblju u Pragu uoči pada Berlinskoga zida. Sredovječni čelist Louka izgubio je posao u filharmoniji zbog političke nepodobnosti pa jedva spaja kraj s krajem. Pristaje na neobičan način zarade: lažni brak s Ruskinjom koja je samohrana majka petogodišnjeg Kolje, a želi ostati u Čehoslovačkoj kako bi lakše otišla na Zapad. Stjecajem okolnosti, nakon majčina odlaska Kolja ostaje na brizi starog neženje i bonvivana koji ispočetka ne zna što bi s njim, no s vremenom mu postaje skrbnikom i najboljim prijateljem.

„Glavna tema filma je sazrijevanje, ne samo dječaka nego i odraslog muškarca, a podteme filma koje pomažu u detaljnijoj analizi su: samostalnost, odgovornost, emocionalna zrelost, odvajanje od roditelja, prihvaćanje životnih promjena, prihvaćanje različitosti, partnerski odnosi, roditeljstvo. Kroz analizu pratimo kako je izgledao Loukin život prije nego što se pojavio mali Kolja, Loukino ponašanje i u kakvim je odnosima s drugim likovima. Usput pratimo i neke druge teme poput mita o umjetniku boemu. Kad se pojavio Kolja, Loukin se život u potpunosti promijenio, morao je bitno promijeniti neke životne navike, a time su se mijenjali i njegovi odnosi s drugima. Također, time mu se otvorio i prostor za dugotrajniji i kompleksniji ljubavni odnos“, kaže Ivana Karačonji Rupčić.

Film Zelig (1983.) redatelja Woodyja Allena, koji je i u glavnoj ulozi, snimljen je u formi lažnog dokumentarca (mocumentary) o izmišljenom liku stavljenom u kontekst stvarnih događaja i u odnose sa stvarnim povijesnim ličnostima.

U New Yorku dvadesetih godina prošloga stoljeća, nakon što se pojavi praktički niotkud, naizgled obični čovjek Leonard Zelig privuče pozornost javnosti nevjerojatnom osobinom da poput kameleona preuzima izgled i psihičke osobine drugih osoba. Zbog toga ubrzo postaje medijski fenomen, a njegov slučaj snažno zaintrigira psihijatricu Eudoru Fletcher koja će se, proučavajući Zeliga i pomažući mu u otkrivanju njegove prave osobnosti, u njega i zaljubiti.

„Tema filma je identitet, a podteme koje pomažu u detaljnijoj analizi su: životne uloge, maske koje nosimo da bismo bili uspješniji, integritet, trans­fer, partnerski odnosi, odgovornost, usamljenost, osjećaji sigurnosti, sreće i ispunjenosti. Kroz film analiziramo tko je Leonard Zelig te kako je i zašto razvio svoju kameleonsku osobinu, u kojem su odnosu društvo i identitet u filmu i šire, kako zajednica prihvaća Leonarda i na čemu se baziraju njegova popularnost i nepopularnost. Analiziramo odnos njega i doktorice Fletcher, kako se i zašto taj odnos između doktorice i pacijenta mijenja. Film Zelig nas pogotovo navodi na razmišljanje u kojem su odnosu identitet i odgovornost, te identitet i sloboda“, objašnjava Ivana Karačonji Rupčić.

Film Ljubav (Amour, 2012.) redatelja Michaela Hanekea, dobitnik je Zlatne palme u Cannesu i Oscara za najbolji strani film, a Ivana Karačonji Rupčić opisuje ga kao prekrasan, ali i emocionalno vrlo zahtjevan film.

Georges i Anne, umirovljeni profesori glazbe, u osamdesetim su godinama i nakon tolikih desetljeća još su u sretnom braku. Njihova kći, također glazbenica, s obitelji živi u inozemstvu. Nakon moždanog udara Anne ostaje djelomice paralizirana, a suprug je brižno njeguje. Njihova ljubav nikad nije bila na većoj kušnji, a film prati njihove posljednje mjesece života.

Ivana Karačonji Rupčić ističe kako je u ovom filmu tema ljubavi promatrana iz drugačije, ne tako popularne perspektive: duboke, kompleksne, dugotrajne i iskustvom bogate ljubavi dvoje starih ljudi, a ujedno i završetka te ljubavi zbog njihove smrti. Podteme koje se analiziraju su: intimnost, poštovanje, partnerstvo, osobna sloboda, dostojanstvo, oproštaj, smrt.

„Kad je riječ o ljubavi, češće se govori o počecima, o budućnosti“, kaže Karačonji Rupčić, „a ovaj film je zanimljiv jer bira kraj jedne ljubavi i postavlja pitanje što ostaje nakon nje. Također, ovo dvoje sretnih ljudi dotaknuli su mnoge oko sebe pa je naglasak i na ostalim ljubavima koje prepoznajemo u filmu - roditeljske ljubavi, ljubavi susjeda... Posebno je dirljiva rečenica Anne dok gleda njihove fotoalbume i zaključuje: 'Život je dug i divan.'“