Češki film Kolja (Kolya, 1996.), redatelja Jana Sveráka, dobitnik Oscara i Zlatnog globusa za najbolji strani film, dirljiva je priča o razdoblju u Pragu uoči pada Berlinskoga zida. Sredovječni čelist Louka izgubio je posao u filharmoniji zbog političke nepodobnosti pa jedva spaja kraj s krajem. Pristaje na neobičan način zarade: lažni brak s Ruskinjom koja je samohrana majka petogodišnjeg Kolje, a želi ostati u Čehoslovačkoj kako bi lakše otišla na Zapad. Stjecajem okolnosti, nakon majčina odlaska Kolja ostaje na brizi starog neženje i bonvivana koji ispočetka ne zna što bi s njim, no s vremenom mu postaje skrbnikom i najboljim prijateljem.
„Glavna tema filma je sazrijevanje, ne samo dječaka nego i odraslog muškarca, a podteme filma koje pomažu u detaljnijoj analizi su: samostalnost, odgovornost, emocionalna zrelost, odvajanje od roditelja, prihvaćanje životnih promjena, prihvaćanje različitosti, partnerski odnosi, roditeljstvo. Kroz analizu pratimo kako je izgledao Loukin život prije nego što se pojavio mali Kolja, Loukino ponašanje i u kakvim je odnosima s drugim likovima. Usput pratimo i neke druge teme poput mita o umjetniku boemu. Kad se pojavio Kolja, Loukin se život u potpunosti promijenio, morao je bitno promijeniti neke životne navike, a time su se mijenjali i njegovi odnosi s drugima. Također, time mu se otvorio i prostor za dugotrajniji i kompleksniji ljubavni odnos“, kaže Ivana Karačonji Rupčić.
Film Zelig (1983.) redatelja Woodyja Allena, koji je i u glavnoj ulozi, snimljen je u formi lažnog dokumentarca (mocumentary) o izmišljenom liku stavljenom u kontekst stvarnih događaja i u odnose sa stvarnim povijesnim ličnostima.
U New Yorku dvadesetih godina prošloga stoljeća, nakon što se pojavi praktički niotkud, naizgled obični čovjek Leonard Zelig privuče pozornost javnosti nevjerojatnom osobinom da poput kameleona preuzima izgled i psihičke osobine drugih osoba. Zbog toga ubrzo postaje medijski fenomen, a njegov slučaj snažno zaintrigira psihijatricu Eudoru Fletcher koja će se, proučavajući Zeliga i pomažući mu u otkrivanju njegove prave osobnosti, u njega i zaljubiti.
„Tema filma je identitet, a podteme koje pomažu u detaljnijoj analizi su: životne uloge, maske koje nosimo da bismo bili uspješniji, integritet, transfer, partnerski odnosi, odgovornost, usamljenost, osjećaji sigurnosti, sreće i ispunjenosti. Kroz film analiziramo tko je Leonard Zelig te kako je i zašto razvio svoju kameleonsku osobinu, u kojem su odnosu društvo i identitet u filmu i šire, kako zajednica prihvaća Leonarda i na čemu se baziraju njegova popularnost i nepopularnost. Analiziramo odnos njega i doktorice Fletcher, kako se i zašto taj odnos između doktorice i pacijenta mijenja. Film Zelig nas pogotovo navodi na razmišljanje u kojem su odnosu identitet i odgovornost, te identitet i sloboda“, objašnjava Ivana Karačonji Rupčić.
Film Ljubav (Amour, 2012.) redatelja Michaela Hanekea, dobitnik je Zlatne palme u Cannesu i Oscara za najbolji strani film, a Ivana Karačonji Rupčić opisuje ga kao prekrasan, ali i emocionalno vrlo zahtjevan film.
Georges i Anne, umirovljeni profesori glazbe, u osamdesetim su godinama i nakon tolikih desetljeća još su u sretnom braku. Njihova kći, također glazbenica, s obitelji živi u inozemstvu. Nakon moždanog udara Anne ostaje djelomice paralizirana, a suprug je brižno njeguje. Njihova ljubav nikad nije bila na većoj kušnji, a film prati njihove posljednje mjesece života.
Ivana Karačonji Rupčić ističe kako je u ovom filmu tema ljubavi promatrana iz drugačije, ne tako popularne perspektive: duboke, kompleksne, dugotrajne i iskustvom bogate ljubavi dvoje starih ljudi, a ujedno i završetka te ljubavi zbog njihove smrti. Podteme koje se analiziraju su: intimnost, poštovanje, partnerstvo, osobna sloboda, dostojanstvo, oproštaj, smrt.
„Kad je riječ o ljubavi, češće se govori o počecima, o budućnosti“, kaže Karačonji Rupčić, „a ovaj film je zanimljiv jer bira kraj jedne ljubavi i postavlja pitanje što ostaje nakon nje. Također, ovo dvoje sretnih ljudi dotaknuli su mnoge oko sebe pa je naglasak i na ostalim ljubavima koje prepoznajemo u filmu - roditeljske ljubavi, ljubavi susjeda... Posebno je dirljiva rečenica Anne dok gleda njihove fotoalbume i zaključuje: 'Život je dug i divan.'“
.png)
.png)
