Polovi udovoljavanje - sebičnost
Svatko od nas je jedinstveno kompleksno biće koje se sastoji od puno različitih dijelova. Svaki od tih dijelova predstavlja poseban energetski uzorak koji osobu povremeno može preplavljivati i uvoditi u situacije koje bi rado izbjegla. Na primjer, tijekom razgovora sa strogim šefom može iz nutrine izroniti ranjivo dijete i izazvati plač. Pri komunikaciji s partnerom koji je u obiteljskim i financijskim problemima može iskočiti zaštitnica i kontrolorka koja će preuzeti odgovornost na sebe i pobrinuti se za partnera kao da je on dijete, a ne odrasla osoba.
Međutim, ako je ranjivo dijete postalo vidljivo, to ne znači da iznutra ne postoji i snažna osoba koja je spremna zaštititi se i zauzeti za sebe ili za druge. Ili, ako je zaštitnica postala vidljiva, to ne znači da iznutra ne postoji i onaj dio koji se osjeća slabašno i potrebna mu je zaštita. Upravo suprotno. Kontradiktorni dijelovi osobnosti čine polove jedne energetske dimenzije. Jedna od tih energetskih dimenzija je: udovoljavanje – sebičnost.
Kad se (nesvjesno) osjećamo dužni ugađati
Ako uživate u tome da nekoga usrećite, ako se intenzivno možete uživjeti u nečiji užitak, postoji velika mogućnost da to nije uvijek vaša svjesna želja. Naime, svi smo kao djeca spontano istraživali načine na koje možemo udovoljiti svojim roditeljima i drugim, nama važnim osobama.
U dječjoj dobi udovoljavanje povlači za sobom neku vrstu nagrade, priznanja ili barem izbjegavanje kazne. Neki od nas, kako bi se osjećali prihvaćenima, nisu trebali mnogo udovoljavati, a neki su, kako bi mogli uspostaviti kontakt s bliskim odraslima, naučili i udovoljavali gotovo stalno.
Ova naučena nesvjesna ili polusvjesna uloga osobe koja udovoljava ostaje i u odrasloj dobi. Kada usrećivanje, pomaganje ili pružanje užitka nije svjesna želja, nego proizlazi iz naučene uloge, onda se osjećamo na neki način dužnima udovoljiti i spremni smo otrpjeti određenu dozu podređenosti ili zanemarivanja sebe i vlastitih potreba kako bismo drugome pružili ono što smatramo da mu je potrebno.
Ne da mi se...
Dok udovoljavamo – bilo da je riječ o činjenju usluge, poklanjanju vremena, seksu ili bilo kojem drugom obliku davanja – želje i potrebe druge osobe zasjenjuju naše vlastite želje i potrebe. Tu sjenovitost moguće je osjetiti uz tihi unutarnji glas koji se buni i govori: „Ovo baš i ne želim raditi“; „Ne da mi se“; „Osjećam se zanemareno“ i slično. Pri udovoljavanju, taj tihi unutarnji glas govori jedno, a djela pak pokazuju drugo. Djela pokazuju: „Tu sam za tebe“; „Bit će onako kako ti želiš“.
Udovoljavanje na ovaj način povlači za sobom određeni gubitak sebe, potiskivanje onog dijela koji se brine o sebi. Zato će ona osoba koja udovoljava nakon svoje dobre strane, pokazati i svoju lošu stranu – sebičnost.
Na primjer, ako je supruga udovoljavala svom suprugu kuhajući mu svaki dan po dolasku s posla, možda će zahtijevati da je on vozi kod prijateljice, pa na frizuru i slično.
Ili ako je muškarac udovoljavao svojoj partnerici tako što je ispunjavao njene želje tijekom seksa, sljedeći put će možda zahtijevati da ona udovoljava njemu ili će svoju „sebičnost“ prebaciti na drugo polje djelovanja i staviti svoje potrebe na prvo mjesto i otići na vikend-druženje s prijateljima, a partnerici prepustiti brigu o djeci.
Dobrovoljno prelaženje svojih granica
Udovoljavanje se sastoji od dobrovoljnog prelaženja vlastitih granica kako bi se udovoljilo naslućenim ili jasno izraženim potrebama i željama drugoga. Kako ovaj obrazac ponašanja ne uključuje punu svjesnost, onda se odgovornost za udovoljavanje često prebacuje na onoga kome se udovoljavalo.
Na primjer, žena koja udovoljava muškarcu tijekom seksa može se nakon toga osjećati iskorištenom ili zanemarenom, kao što se i muškarac koji udovoljava ženi kuhajući i uređujući stan može osjećati iskorištenim ili zanemarenim. Zbog tog lošeg osjećaja iskorištenosti ili zanemarenosti lako je pomisliti da je onaj kojemu se udovoljavalo zapravo loš jer se „zbog njega“ osjećamo loše.
Na kome je odgovornost za postavljanje granica?
Međutim, onaj kojemu se udovoljava nema razloga za postavljanje granice. Zašto bi radio nešto što bi mu uskratilo dobar osjećaj? Zašto bi odbio nešto što mu je dobrovoljno ponuđeno? Odgovornost za postavljanje granica uvijek je na onome koji se osjeća lošije. Ako tihi, unutarnji glas progovara o gubitku dijela sebe udovoljavanjem, onda ga treba poslušati i prestati udovoljavati. U protivnom, probudit će se i sebični dio te ono što je izgubljeno povući natrag.
Prestanak udovoljavanja predstavlja svojevrstan rizik jer uvijek postoji mogućnost da je onome kojem se udovoljava važnije ono što dobiva od osobe koja mu to daje. „Ne voliš me zbog onog što jesam, nego zbog onog što ti dajem“ tvrdnja je koja najbolje opisuje odnos u kojem je emotivna trgovina zasjenila osobnost.
Dijeljenje
No, nakon prestanka udovoljavanja otvara se i mogućnost drugačijeg razrješenja – mogućnost ravnopravnog dijeljenja. Pri udovoljavanju uvijek je uključen onaj mali, dječji dio koji vjeruje da mora udovoljavati kako bi bio prihvaćen i voljen, a pri ravnopravnom dijeljenju uključena je odrasla osoba koja daje ne očekujući zauzvrat dobru sliku o sebi ili uzvraćanje udovoljavanjem njoj.
Dijeljenje – koje je izraz dobrog osjećaja i svjesne želje – otvara mogućnost lakšeg, jednostavnijeg odnosa u kojem su sačuvane granice, što omogućuje stvaranje i održavanje dobre energije u odnosu. Ta dobra energija onda postaje dobri duh odnosa koji stalno podsjeća na nezamjenjivu kvalitetu bliskosti nastale pri ravnopravnom dijeljenju, izvan zone emotivne trgovine.
.png)
.png)
