Da sam barem prije znala svoju vrijednost…

“Svi su geniji, ali ako sudiš ribu prema njezinoj sposobnosti penjanja na drvo, živjet će svoj čitav život u uvjerenju da je glupa“, Albert Einstein

Smatrala sam ga sam zgodna, ali ne i lijepa, donekle pametna, ali ne i pretjerano inteligentna. Drugim riječima, smatrala sam se prosječnom, ne izvanrednom. Odrastala sam u strahu od loših ocjena u školi jer bih sa svakom dobila novi razlog da se osjećam posramljeno i bezvrijedno.

U školi koja sam pohađala uvijek su me uspoređivali s drugima i svaki je školski dan bio nalik na beskonačno natjecanje i borbu za čast. Bilo je teško. Nisam imala vremena za igru, a većinu bih dana provodila sjedeći uz knjigu.

Mnogo sam godina provela školujući se, uključujući i fakultetsko obrazovanje. Radila sam uspješne poslove u velikim korporacijama i zbog posla proputovala pola svijeta. Uložila sam mnogo novca, vremena i energije u učenje i razvijanje karijere.

Naučila sam mnogo o povijesti, matematici, kemiji, biologiji, književnosti, glazbi i stranim jezicima. Unatoč svemu tome, voljela bih da me školski sustav naučio nešto još važnije – kako cijeniti vlastitu vrijednost.

Evo što sam tada shvatila i za što sam danas sigurna da je istina:

Da sam znala svoju vrijednost...

Prestala bi se fokusirati na svoje slabosti, mane i nesavršenosti, potpuno nesvjesna svojih prirodnih moći, darova i talenata.

Prestala bih se boriti za savršenstvo i kažnjavati se za svaku pogrešku koju sam učinila. Znala bih da je savršenstvo tek iluzija i da ne postoji.

Odala bih si priznanje za sav svoj trud koji je stajao iza mog uspjeha, umjesto da sam uspjeh pripisivala sreći i tuđoj pomoći.

Prestala bih se umanjivati svaki put kad bih postigla nešto dobro, riječima “ma, nije to ništa posebno“ ili “to bi svatko mogao učiniti“.

Prestala bih se uzimati zdravo za gotovo, svjesna vrijednosti koje ću svojim sposobnostima i umijećem donijeti bilo kojem svojem poslodavcu. Osvijestila bih da je primanje plaće, za znanje koje nudim, nešto što zaslužujem. Pronašla bih hrabrosti tražiti povišicu i pregovarati o svojoj plaći, pa nikada ne bih bila potplaćena.

Prestala bih se uspoređivati s drugima jer bih znala da svatko ima vlastiti put. Slavila bih tuđi uspjeh umjesto da se bojim kako nikada neću biti uspješna poput njih. Razumjela bih da život ne mora biti borba ni natjecanje – da ima dovoljno za svakoga, uključujući mene.

Osjećala bih olakšanje kad bih dobila pohvalu i primila bih kompliment s dostojanstvom. Ne bih se smatrala nedostojnom tuđe pažnje.

Ne bih se toliko trudila ugađati drugima i prešućivala svoj istinske želje, u strahu od odbacivanja. Ne bih se osjećala kao da nekome dugujem ispriku ili objašnjenje zbog načina na koji provodim vrijeme. Moje vrijeme je život kojem nema povratka.

Ne bih očekivala od drugih da me usreće, zadovolje moje potrebe niti me okruže ljubavlju, brigom i pažnjom. Od bilo kojeg muškarca očekivala bih da mi pokaže koliko sam vrijedna, željena i voljena, svjesna da sam samo ja odgovorna za vlastitu sreću, dok je sve ostalo samo bonus.

Sada znam istinu

No unatoč svemu tome, evo što sam dobila iz boli te koji su prikriveni blagoslovi i istinski dar koji sam dobila od života:

Uvjerena sam da živimo u inteligentom Univerzumu u kojem se sve savršeno odvija i događa s određenim razlogom.

Nisam ovdje kako bih ikoga krivila i za što. Ja nisam žrtva. Društvo je učinilo najbolje što je tada moglo. Jednako kao moji roditelji i učitelji. Moje životne okolnosti nemaju nikakve veze s mojom budućnosti i ja sam ta koja stvara svoju stvarnost putem misli, djela i osjećaja. Moje je urođeno pravo biti sretna, samim time što postojim. Ovdje sam kako bih se razvijala, rasla i učila, kako o sebi tako i o životu.

Nikad nije prekasno upotrijebiti vlastitu snagu i osjećati se vrijednim najboljih stvari koje život nudi – zdravlja, ljubavi i obilja. Kad cijenim sebe i drugi će me cijeniti.

Prestala sam se ispričavati zbog onoga što jesam i onoga što želim. Više se ne bojim svoje snage. Ja sam savršeno lijepa i prekrasno nesavršena, a to mi dozvoljava da budem ja. Naučila sam se voljeti i podržavati upravo takvu kakva jesam.

Shvatila sam da u životu ne dobivamo uvijek ono što želimo jer težimo samo onome za što smatramo da zaslužujemo. Zato je ključno vjerovati u sebe i shvatiti da smo dovoljni, a time i vrijedni onog najboljeg što život nudi.

"Ako misliš da ne možeš i ako misliš da možeš, u pravu si", Henry Ford

Izvor: tinybuddha.com