Što je toliko loše u kontroli?

Ja sam ja, ti si ti, što je tu tako komplicirano?

Zvuči tako jednostavno... Ali samo u teoriji. U stvarnosti, svakodnevnica je ispunjena različitim oblicima uspješne ili pak neuspješne kontrole – a koga drugog nego drugih. Ono što nam pritom izmiče je svjesnost o tome što zaista možemo kontrolirati – vlastiti život, vlastite postupke. Naravno, ne u potpunosti, već do određene mjere – na pravome mjestu u pravo vrijeme. Ponekad je najbolji izbor upravo suprotno – prepuštanje i povjerenje.

Vanjska i unutarnja kontrola

Postoje ljudi koji vjeruju da je ono što im se u životu događa uglavnom njihova zasluga, tj. rezultat njihova djelovanja, a s druge pak strane postoje oni koji za sve što im se događa pronalaze uzrok izvan sebe. Smatra se da ovi prvi imaju tzv. unutarnji lokus kontrole, a ovi drugi tzv. vanjski lokus kontrole.

Vanjska kontrola počiva na pretpostavci da nismo odgovorni za to kako nam je u životu – jesmo li sretni ili nesretni, uspješni ili neuspješni, entuzijastični ili depresivni. Iz te pozicije lako je okrivljavati druge ljude, društvenu situaciju, konstelaciju zvijezda, biometeorološku prognozu ili kemizam mozga.

To je ono što je lako, a teško je – promijeniti situaciju. Ako smatramo da je naš život izvan naše kontrole, onda (iz vlastite neodgovornosti i osjećaja nemoći) gunđamo, kritiziramo, žalimo se, brinemo, prijetimo, okrivljavamo i tako dalje. Projiciramo svoje neraspoloženje i gorčinu prema van. Greška je u drugima, u svijetu – život je takav.

Veza između kontrole i sklonosti gledanja TV-a

S druge strane, unutarnji osjećaj kontrole donosi kako odgovornost za vlastite postupke, tako i veći osjećaj osobne slobode i širine životnih izbora. Ljudi s unutrašnjim lokusom kontrole puno su zadovoljniji od onih s vanjskim.

Postoji i određena veza između lokusa kontrole i sklonosti gledanja TV-a. Prema istraživanju Alana Rubina, ljudi koji imaju vanjski lokus kontrole mnogo više vremena provode pred televizorom od onih s unutarnjim lokusom kontrole. TV-ovisnicima se svijet događa, ne moraju djelovati, ostaju pasivni jer im je u slikama sve već tu, na dohvat ruke – preko daljinskog.

Promatraju događaje i situacije koji nisu stvarni, već su ciljano kontrolirani: akcijski film za podizanje adrenalina, sapunica za šupljikavu zabavu uma, reality show za nerealnu simulaciju realnih uvjeta života. Pretjerano upravljanje daljinskim umanjuje osjećaj moći za upravljanje onim što je tu, blizu – za upravljanje vlastitim životom.

Loša strana dobrih namjera

Prema teoriji izbora, osnovna vjerovanja izvanjske kontrole su da su naši osjećaji i naše raspoloženje uvjetovani vanjskim okolnostima, da imamo pravo i možemo utjecati na druge bez obzira na to što ti drugi žele i da je opravdano, pa i čak i da je naša dužnost prijetiti, kažnjavati, nagrađivati, ismijavati ili koristiti se kojekakvim lukavstvima da bismo učinili druge da se ponašaju onako kako nama odgovara.

Lukavstvo tipa ja-znam-što-je-za-tebe-dobro zapravo je vrsta psihičke agresije kojom drugoj osobi dajemo poruku da nije sposobna sama za sebe saznati, osjetiti, otkriti ili spoznati što je za nju ili njega dobro. Prijedlog je jedno, a uvjerenje ja-znam-što-je-za-tebe-dobro drugo.

Nažalost, prečesto se događa da vjerujemo kako „konstruktivno“ savjetujemo druge jer rade loše i jer bi im bilo bolje djelovati na „naš način“. A činjenica je da je moj način iznikao iz mog života, tvoj iz tvog, a njegov iz njegovog. Dijeljenjem instant recepata za ponašanje pokušavamo svoje životno iskustvo primijeniti na drugog što, ma koliko nam namjere bile dobre, ne funkcionira.

Kako možete voljeti osobu koja vas kontrolira? Ili vi nju?

Što su odnosi bliskiji, obično je kontrola više na snazi. Primjerice, kad se netko ne čini ono što partner od nje/njega želi, najlošiji izbor za očuvanje odnosa je početi kontrolirati, prisiljavati i nametati svoje. Nažalost, upravo taj najlošiji izbor je ono što većina ljudi primjenjuje automatski, bez puno razmišljanja. Iako proizlazi iz želje za održanjem veze, takvo ponašanje obje strane samo unesrećuje. Kako je moguće voljeti osobu koja vas nadzire ili prisiljava da se ponašate prema njezinim pravilima?

Ili, s druge strane – kako možete voljeti osobu kojom upravljate i imate je potrebu mijenjati prema nekim svojim zamišljenim kriterijima? Svojatanje nečije slobode izbora dovodi do toga da se ljudi smatraju vlasnicima tuđih života, što je zapravo vrsta psihičkog ropstva. Odlučujući umjesto nekog ili kreirajući u svojem umu sliku u koju želimo nekoga uklopiti radimo obostranu štetu jer se ljubav rađa i održava kroz otvorenost i slobodu, a ne kroz  kontrolu.