Bruno Šimleša: Kako se živi duhovnost?

Ljubav je nevidljiva, ali je itekako opipljiva srcem. Ona je ujedno i najelegantniji kist duhovnosti. Ljubav oslikava naš smisao na životnom platnu. To joj je uloga. Kako volimo, i samo kada volimo, znamo zašto smo stvoreni i za što smo stvoreni – da bismo voljeli!

Opterećeni smo kreditima, međuljudskim odnosima, situacijom na poslu, ljubavnim odnosom, obavezama prema djeci i obitelji pa onda neki ljudi pobjegnu od svega toga i žive u oblaku duhovnosti. Tamo se odu odmoriti od svakodnevice koja nije po njihovom. „Bave se duhovnošću“ da se ne bi bavili svojim životom. No duhovnost se ne bi trebala tako doživljavati. Otkrivamo svoju duhovnost da bismo unijeli red i smisao u svakodnevicu, a ne da bismo pobjegli od nje. Nije stvar u tome da u 15 minuta meditiranja nađemo utočište od svakodnevnog kaosa.

Duhovnost se ne živi u seminarima i čitanjem

Na primjer, otkrivajući svoju duhovnost, možemo otkriti da zavređujemo voljeti i biti voljeni, osvijestiti što sve možemo dati nekome i onda imati dovoljno samopouzdanja da kažemo „ne“ ljudima koji nas ne zavređuju. To je poanta duhovnosti. Nije stvar u tome da ulaskom u svijet duhovnosti pobjegnemo od problema, nego da dođemo do nekih spoznaja, pa i energije za rješavanje tih problema.

Poanta je da u meditaciji, nekoj drugoj duhovnoj vježbi, knjizi ili seminaru osjetimo tko smo te dobijemo alate za rješavanje problema svoje svakodnevice, a ne da se zavučemo u mišju rupu duhovnosti u kojoj je sve savršeno i samo razmišljamo o svojoj duši i zaboravimo da se duhovnost mora manifestirati u zdravom odnosu prema sebi i drugima. Duhovnost se ne živi u seminarima i čitanjem, nego u onome što se događa nakon toga. U primjeni na odnos prema sebi, životu, drugima...

Tako sam se i ja trudio živjeti duhovnost

Otkrivati tko sam i živjeti u skladu s tim spoznajama. To znači da sam dio života proveo prilično usamljen jer sam vjerovao da zaslužujem više nego što su mi pružali ljudi oko mene, a još nisam znao privući nove, bogatije ljude. No koliko god je ta osamljenost bila bolna, bila je nužna i apsolutno korisna. A bila je bolna za poludjeti. No tako se zapravo testiralo koliko imam povjerenja u svoj životni put i bome je bio žestok test. Danas se moja duhovnost manifestira tako što trovačima ne dam ni blizu sebi. Ako si toksičan, u redu, prihvaćam da je to tvoj odabir, ali nema šanse da budeš dio mog života. Moje srce zaslužuje više.

Duhovnost se manifestira i tako što se trudim pomagati ljudima oko sebe. Pokušavam pomoći mnogima, a nastavljam pomagati samo onima koji znaju primiti moju pomoć. Jer ako netko ne želi pomoć ili ne zna primiti moju pomoć, naučio sam to prihvatiti. To je svakako mudrije nego da stalno lupam glavom o taj zid pokušavajući nemoguće i tako izgubim vrijeme i energiju za ljude koji mogu prihvatiti ono što im mogu dati. Moram priznati da mi je ovo bila jedna od većih životnih lekcija jer sam doista želio pomoći svima i svakome, ali to jednostavno nije moguće.

Ne trošim vrijeme na gluposti...

Duhovnost se manifestira i tako što ne trošim vrijeme na gluposti. Život je svet, presvet da bi ga uzalud trošio na površne ljude i površne radnje. Oni imaju pravo svoj život usputno shvaćati, a ja imam pravo zaželjeti im sretan put. Naravno da se takav životni put ne sviđa svima, ali sva sreća da sam davno shvatio kako nema smisla biti Miss simpatičnosti. Ako se želite svidjeti svima, apsolutno je sigurno da vam se ne sviđa vaš život. Nema šanse. I to mi je bilo bolno prihvatiti jer sam želio da me svi razumiju i svidim se što većem broju ljudi.

Svi želimo odobravanje, no nema ga smisla tražiti od pogrešnih ljudi. Nakon nekog vremena shvatio sam da je važno svidjeti se onima kojima se sviđa život. I koji se sviđaju životu. Shvatio sam da je mudro cijeniti mišljenje samo onih ljudi koji cijene život. I pozitivno i negativno, a to je mišljenje koje vrijedi. Uvažit ću sve razumne ljude koji govore smisleno, bilo da o meni kažu nešto pozitivno ili negativno. A što se tiče ostalih, njihovo mišljenje prosljeđujem u koš za smeće, gdje i zaslužuje biti. Trebalo mi je mnogo godina da to naučim. Ajme, mila majko, kako je bilo bolno, ali sada to konačno znam.

Duhovnost živim i kao tata

Naravno da nisam otac koji je 24 sata dnevno oduševljen svojim anđelom jer se ni ona ne ponaša kao anđeo 24 sata dnevno pa to ne bi imalo smisla. Ali jesam svih 24 sata svjestan koliko je to sveta i važna uloga i koliko sam blagoslovljen što ljubav sada ima i njezino lice. Čak i kada se razljutim na nju, i dalje sam svjestan svetosti te uloge. Ona je moja učiteljica prisutnosti u sadašnjem trenutku. Fućkaš sve duhovne učitelje, meditacije i knjige! Djeca su najprirodniji mogući učitelji prisutnosti jer ona doista žive ovdje i sada. Toliko malo vremena provedem u prošlosti ili u brizi o budućnosti da je fascinantno živjeti uz nju. Daleko od toga da je idealiziram, ali je doista idealan učitelj prisutnosti!

Duhovnost se manifestira i kroz vjeru u Boga i poštovanje božanskog u drugima! Za življenje vjere ne treba mi posrednik, ne trebaju mi nikakve institucije jer je glavna božanska institucija – ljubav. Kada volimo, spajamo se s božanskim u sebi i drugima. Amen!

Što je Bog? I što radi?

Također, vjerujem u Boga koji vjeruje u nas i zato nam je dao slobodnu volju. Ne vjerujem da On odlučuje o svemu u svakodnevnom životu. Mi nismo samo lutke na njegovu koncu koje ovise o njegovoj volji. Mi smo moćna, samosvjesna bića i naš život ovisi o našoj volji, našim djelima i našem shvaćanju tih djela. Bog nam, eventualno, daje neke prilike, ali o nama ovisi kako ćemo ih iskoristiti. O nama ovisi kako ćemo proživjeti ta iskustva.

Bog nije ni sudac ni porota. Ta je uloga prepuštena neukim ljudima koji uživaju u osuđivanju, kao i budućnosti. Budućnost će nam ispostaviti račun za ono što napravimo ili propustimo napraviti pa se Bog ne mora petljati u to. Bog nas ne zna osuđivati i ne zna nas ne voljeti. I zato mislim da bismo se umjesto straha od njegova prijekoga suda, trebali osjećati voljeno i prihvaćeno. Strah kao takav mi je potpuno nepojmljiv u odnosu prema Bogu.

Dugo sam se mučio s vjerom u Boga i prilično dugo smatrao sam da i ne postoji jer ima previše ružnih događaja da bi svijetom upravljao dobri i pošteni Bog. Ali onda sam shvatio da smo i za ružne i za lijepe događaje odgovorni mi sami. Slobodnu volju možemo koristiti kako god želimo. Možemo kreirati zdrave, bogate, smislene i ljubavne trenutke ili one ispunjene strahom, nesigurnošću, ravnodušnošću ili mržnjom. I za jedno i za drugo odgovorni smo sami. Naš život ovisi o nama!

Život nije generalna proba

Kada nam nešto nije po volji, umjesto upiranja prstom u druge, mislim da je mudrije potapšati se po ramenu i vidjeti što možemo napraviti da nam sutra bude bolje.
Što danas mogu napraviti da budem više svoj/a? Što danas mogu napraviti da se osjećam bolje u svojoj koži, da se približim ljubavi i ljubav približim sebi? Što danas mogu napraviti da budem zdravija, mudrija, plemenitija osoba? Korak po korak. Dan po dan. Tako se stvara život vrijedan divljenja. Jer život doista nije generalna proba i šteta je kad ga tako tretiramo. Šteta je kad ga uzimamo zdravo za gotovo.

Život je sveta odiseja življenja ljubavi i otkrivanja sebe kao ljubavi. I vaš život zaslužuje vas. U punom sjaju. Ne samo neku sjenu onoga što uistinu jeste. Ne samo osobu koja se trudi biti prisutna za sve druge, ali zanemaruje sebe. Ne osobu koja zanemaruje svoje talente i strasti. Zaslužujete imati sve i dobra je vijest da si to možete i pružiti. Korak po korak. Dan po dan. Tako se stvara život vrijedan divljenja. Sretno!