Otvorite vrata porukama straha

Svi znamo čemu služi strah. Kad se bojimo, znamo da smo u opasnosti. Međutim, isto tako znamo da je ta procjena opasnosti ponekad potpuno pogrešna. Kad uzrok straha nije realan, vanjski, već pokrenut nedovršenim emotivnim pričama iz prošlosti, onda umjesto da ostvaruje svoju prvotnu, zaštitnu funkciju, strah vodi prema ostvarenju onoga čega se bojimo.

Muškarac koji se boji napuštanja ostaje distanciran i žena ga upravo zbog toga napusti. Žena koja se boji da će se osramotiti u društvu pokušava ostati nevidljiva i onda ju je sram upravo zbog toga što ima osjećaj da je drugima dosadna. Muškarac koji se boji da će reći nešto pogrešno stalno smišlja sitne laži iako nema što skrivati, što vodi prema tome da ga se stalno okrivljuje za laži...

Veza s lošim događajima

Za sve ove situacije pogonsko gorivo je strah, a stvarni uzrok je potisnuti osjećaj koji je tu iz nekih od nedovršenih priča iz prošlosti. Ljubomornog muškarca nekad je davno možda prevarila jedina djevojka koju je zaista volio. Ženu koja se boji da je neprivlačna vrijeđala je možda zavidna sestra. Muškarca koji se boji napuštanja možda je, kad je bio mali, napustio otac.

Ženu koja se boji da će biti osramoćena možda je u društvu ismijavao bivši dečko. Muškarca koji se boji da će reći nešto pogrešno možda je maltretirao bivši šef kojem je sve što je ovaj radio bilo pogrešno.

Strah vodi prema ponavljanju iskustva

Potisnuti osjećaj koji izbija iz neke od ovakvih nedovršenih priča stvara jednu vrstu perceptivnog filtra, emotivne leće kroz koju sadašnjost izgleda drugačije. Ljubomorni muškarac tako može vidjeti da njegova žena flertuje iako ona s nekim muškarcem samo otvoreno razgovara. Žena koja se boji da je neprivlačna može misliti da su sve žene privlačnije od nje.

Muškarac koji se boji napuštanja ženinu potrebu za uspjehom može shvatiti kao otimanje vremena koje su mogli provesti zajedno, a samim time i kao napuštanje. Žena koja se boji da će biti osramoćena može vidjeti da je ljudi gledaju s podsmjehom. Muškarac koji se boji da će reći nešto pogrešno može ljude oko sebe smatrati strogima i punima osude, iako oni to nisu.

Potisnuti osjećaj uvijek teži izraziti se, a nedovršene emotivne priče doći k svome dovršetku. Zato je važno otkriti kakav je to potisnuti osjećaj koji traži priliku iskočiti i učiniti se prikladnim iako iskače iz drugog vremena, iz prošlosti. Dok nije osviješten, strah će taj osjećaj voditi prema ponavljanju.

Znao sam da će me ostaviti!

Zamislimo li nekog tko vozi auto­mobil, a izrazito se boji vožnje, postaje logično da u toj panici lako može uzrokovati nesreću. Slično se događa i u glavi osobe koja je vođena strahom. Misli su joj vozilo, a za upravljačem je strah. Kad-tad doći će do sudara s realnošću. U tom sudaru, strah će se potvrditi.

Muškarac čija je žena našla drugoga, jer ju je on suviše kontrolirao, napokon će moći zaključiti: „Znao sam da će me prevariti!“. Žena čiji izgled kritiziraju zaključit će: „Znala sam da nisam dovoljno lijepa!“ Muškarac koji sabotira ženinu karijeru iz straha od napuštanja, kad ga ona zaista napusti, zaključit će: „Znao sam da će me ostaviti.“

Strah uvijek „zna“ i iz tog znanja kreira stvarne situacije. Međutim, kreacija koju strah stvara je ograničena na samoispunjavajuća proročanstava. Potisnuti osjećaj iz prošlosti, kad pronađe iole sličan kontekst, izvire u sadašnjosti. Strah od ponovnog pojavljivanja tog teškog, lošeg ili na bilo koji drugi način neugodnog osjećaja želi onemogućiti povređivanje i zaštititi nas, ali ne može.

Samoranjavanje

Kao i svaki drugi osjećaj, sve što strah može jest izraziti se, pokazati da je tu. Zato nam strahovanje od pojedinih situacija može postati izvrstan pokazatelj slabih točaka, potisnute krivnje, nesigurnosti, ljubomore, srama, osjećaja napuštenosti. Strah je moćna emocija koja nam odmalena omogućava preživljavanje i snažan je signal da nešto nije u redu.

Međutim, kad opasnost ne dolazi izvana, nego iznutra, u obliku potisnutog osjećaja koji je etiketiran opasnim, strah - inače koristan, zdrav osjećaj koji je u službi emotivnog, tjelesnog ili intelektualnog preživljavanja - postaje oruđe samoranjavanja.

Tada je ono što preživljava uzorak potisnutog osjećaja koji stvara obrazac ponašanja. I taj se uzorak bori za preživljavanje. U njemu su sapeti potisnuti osjećaji, životna energija, a život uvijek teži opstanku. Vjerovanje strahu i postupanje prema njegovim naputcima ga hrani, čini ga uvjerljivijim. Kao kada dijete gleda u mrak u kojemu naslućuje zastrašujuće oblike - što dulje gleda, sve jasnije vidi čudovišta i duhove.

PageBreak

Slično se događa i sa strahom - što više puta povjerujemo da je ono što vidimo kroz emotivnu leću straha istina, to strah više vlada i dovodi do češćeg ponavljanja nepoželjnih situacija koje reflektiraju naše najdublje strahove. Mada je „zakon privlačnosti“ obavijen s puno misterija, u osnovi ovaj proces nije nimalo mističan.

Očekivanje da će se dogoditi nešto loše mijenja naše ponašanje, što oblikuje način na koji nas drugi vide. Posljedica toga je to da se drugi prema nama ponašaju onako kako smo i očekivali, a to naše prvotno uvjerenje, zasnovano na strahu, samo još više osnažuje.

Tako strah da ćemo se osjećati krivima „privlači“ situacije u kojima ćemo se osjećati okrivljenima. Strah od obezvređivanja „privlači“ situacije u kojima ćemo se osjećati obezvrijeđenima. Strah od napuštanja „privlači“ situacije u kojima ćemo se osjećati napušteno i tako dalje, bez kraja i konca, sve dok ne osvijestimo kako zapravo sami svojim razmišljanjem ukorijenjenim u strahu stvaramo budućnost koje se bojimo.

Glupa sa, kriva sam, ne zaslužujem...

Međutim, osvještavanje nije dovoljno. Potrebno je dopustiti sebi da osjetimo to snažno emotivno uvjerenje, odnosno, potisnutu emociju koja je epicentar ovog zastrašujućeg ponavljanja. To emotivno uvjerenje može glasiti: glupa sam, dosadna sam, kriva sam, nevažna sam - primjera je puno. Drugim riječima, možemo o sebi misliti loše na puno različitih načina i svijet će nam uvijek ponuditi situacije u kojima ćemo, kao u zrcalu, vidjeti sebe upravo takvima.

Do potisnute emocije koja leži u epicentru ovih ponavljajućih priča možemo doći na dva načina: prateći scenarije koji nam se odvijaju u glavi ili obraćajući pažnju na stvarnu situaciju koja nas je ponovo dovela do toga da se osjećamo onako kako se nikako ne želimo osjećati - glupima, krivima, dosadnima, nevažnima i slično.

Praćenje „scenarija u glavi“ svojevrsna je prevencija, ali zahtijeva određenu dozu samosvijesti i volje za promjenom. Scenariji koje zamišljamo nikad se ne ostvaruju onako kako ih zamišljamo. Stvarnost je puno kreativnija od uma.

Taj grozan osjećaj

Međutim, ostvaruje se temeljno emotivno uvjerenje, potisnuta emocija. Postavljajući si pitanja: „O čemu sam upravo razmišljala?“, „Prema kakvom osjećaju ovaj scenarij u mojoj glavi vodi?“, „Kako bih se osjećala kad bi se to zaista dogodilo?“, „Na što me ovaj scenarij pokušava pripremiti?“, možemo osvijestiti i osjetiti kojeg se stanja ili osjećaja bojimo.

Druga mogućnost je dopustiti si taj osjećaj onda kad se samoispunjavajuće proročanstvo već ostvari. Tada postaje jasno: krivnja je taj grozan osjećaj kojeg se bojim; bezvrijednost je taj grozan osjećaj kojeg se bojim; napuštenost je taj grozan osjećaj kojeg se bojim i slično. Na taj se način malo-pomalo možemo upoznavati sa svojim skrivenim negativnim uvjerenjima o sebi i učiti kako strah u našim životima oblikuje samoispunjavajuća proročanstva.

Plan zaštite koji nikad ne uspije

Kad nisu promatrani kroz leću straha, ovi osjećaji postaju sve bezazleniji. Naravno da ćemo katkada ispasti glupi, ponekad se osjećati krivima, da će nam nekad biti neugodno i možda ćemo se katkada osjećati napušteno. No, intenzitet je sasvim drugačiji kad ta emocija nije zabranjena pa um ne treba krojiti strategije kako bi nas od nje obranio.

Stanje straha je stanje pripravnosti, kontrole. Um pokušava stvoriti scenarije da bi nas obranio od ponavljanja teških stanja koja smo doživljavali u prošlosti, naročito tijekom djetinjstva, kad smo imali puno manje vještina, snage, iskustva za nošenje sa svijetom. Ono što um zna jest odbacivanje osjećaja i stvaranje plana zaštite.

Međutim, zamislimo li dijete ili odraslu osobu koja se osjeća loše, najmanje što joj je tada potrebno je odbacivanje i udaljavanje od nje. Isto tako je to zadnje što nama samima treba kad se osjećamo loše, kad smo u stanju nemoći, krivnje, napuštenosti ili bilo kojeg drugog neugodnog osjećaja. Ne treba nam samoodbacivanje, nego upravo suprotno - samoprihvaćanje. Točnije rečeno, njegujuće samoprihvaćanje.

Učenje blagosti

Blag, brižan odnos prema osjećajima nešto je što se uči. Rijetki su to naučili u djetinjstvu, a čak i oni koji su naučili tako tretirati sebe (po uzoru na ono kako su ih tretirali roditelji) trebaju poneke preinake u odnosu prema svojim osjećajima, jer nema savršene obitelji, ni savršenih roditelja. Čak i kad bi ih bilo, oni ne bi bili u stanju pripremiti djecu za nesavršen svijet u kojem živimo, pa samim time automatski prestaju biti savršeni.

Blag, brižan pristup sebi u trenucima kad se osjećamo loše možemo početi usvajati pitajući se: „Što mi je sada najviše potrebno?“, „Što trebam napraviti kako bih se pobrinula za sebe?“, „Što bih rekla nekom djetetu koje se ovako osjeća i mogu li to reći samoj sebi?“ Ovakav je pristup nešto što treba usvajati, odabirati, jer on ne dolazi automatski kad su za upravljačem uma misli koje proizlaze iz straha.

Blag, brižan pristup svojim osjećajima i osvještavanje ograničenja koja nam postavlja strah jedno je od najvrednijih učenja o sebi koje, odaberemo li ga, može potrajati cijeli život.