Uvijek nova, revolucionarna metoda

Postoji jedno temeljno znanje, jedna davna vještina memorirana u djelićima kolektivne svijesti, skrivena u istom izvoru. No baš kao što svaki čovjek drukčije čuje glazbu ili neku vijest s TV-a, a ovisno o vlastitoj mentalnoj mapi i životnim iskustvima, tako i svaki autor, coach i učitelj to jedno temeljno znanje filtrira kroz svoj pogled na svijet i svoja iskustva.

To je zapravo razlog zašto na tržište često dolazi nova, revolucionarna metoda kojom je netko postigao sve pa to želi podijeliti sa svijetom kako bi i drugi imali koristi od toga. Problem je u tome što je nekome taj "uvarak" od čarobnih trava pomogao, a nekom drugom, eto, nije. Ono što pomogne nama ne mora pomoći drugima.

Sve što nam ti ljudi govore je istina, no problem je u tome što moramo pronaći onog jednog koji rezonira s našim shvaćanjima svijeta. Zapravo bi najbolje bilo kad bi čovjek sam došao do svog recepta za ukusan čarobni napitak.

Jer me vidiš, vjeruješ

Mnogima pomaže detaljno neuroznanstveno razlaganje o tome kako funkcionira mozak i kako neke stvorene veze (sinapse) u njemu izbrisati te stvoriti nove u skladu s našim novim ja. Drugi će se više osloniti na oprobanu biblijsku formulu "traži i bit će ti dano". Što mislite, koja od ovih dviju ima više izgleda za uspjeh?

Ljudi koji istinski vjeruju (u Boga, univerzum, izvor...) u stanju su sami sebe dovesti u stanje visokih vibracija zahvalnosti, sreće i povjerenja. Ljudi koji se oslanjaju na (neuro)znanost su poput nevjernoga Tome - trebaju dokaz. Čvrst dokaz koji mogu dotaknuti rukama. Isusove riječi upućene Tomi u ovome kontekstu poprimaju potpuno drukčije značenje: “Jer me vidiš, vjeruješ. Blago onima koji će vjerovati, a da nisu vidjeli.”

Različitim putevima do istine

Dugačak je popis ljudi koji su otkrili tu drevnu istinu manifestiranja iz misli u materiju  te su je mnogi pokušali prenijeti u svojim knjigama i na svojim seminarima. Od Napoleona Hilla koji je vrlo jasno govorio o čvrstoj namjeri koja će se materijalizirati (u njegovu slučaju, fokus je bio na stjecanju bogatstva), preko Esther Hicks koja se vratila staroj formuli "Traži i bit će ti dano" do Joea Dispenze koji je nedavno doslovce pokorio Zagreb svojom iznimno posjećenom radionicom, a čiji je pristup ovoj temi neuroznanstven, no i on se u posljednjoj knjizi ("Ostvari svoje neograničene sposobnosti") pomalo odmaknuo od tradicionalne znanosti i pokrenuo prema duhovnosti. U konačnici je ipak potrebna vjera (u bilo što što nas dovoljno emotivno pokreće) da se dogode čuda.

Kako se prebaciti u više vibracije?

Sve su nam te knjige poručile da moramo napustiti niske vibracije straha, zlovolje, osjećaja manje vrijednosti te se okrenuti visokim vibracijama zahvalnosti i bezuvjetne ljubavi. I iz toga stanja potom jednostavno treba poželjeti sve za čime nam srce žudi i to će se vrlo konkretno pojaviti u našem životu. Jednostavno, zar ne? Ako si nevjerni Toma, svakako nije. Jer time što znamo što učiniti i dalje ne znamo KAKO to učiniti? A trebaju nam konkretne upute, po koracima. Kako se prebaciti u više vibracije u kontekstu neimaštine, loših odnosa, bolesti, straha induciranog lošim vijestima, kako iz mraka pronaći put?

Neki nude snimljene vođene meditacije kojima biste trebali doseći titrajnu razinu emocije zahvalnosti. Ipak, kada začujete ono: "Sad se osjećaš divno, moćno, dijelom cjeline",  osjećaji često i ne prate taj "diktat" nego misli bježe na sve ono što vas pritišće. Ponekad mozak prkosno bježi od "prisilne sreće", o kojoj je Pascal Bruckner pisao u svom eseju "Neprestana ushićenost".

Možemo li, dakle, po diktatu biti ushićeni? Sve vjerojatno jako lijepo izgleda na radionicama s nekim izrazito jakim motivacijskim govornikom, no kad dođemo kući i nakon što prođe nekoliko dana, mi smo "opet kao prvo - obično, jadno, malo drvo".

Svatko mora pronaći svoj put

Odgovor možda nudi spoznavanje/prihvaćanje da smo svi različiti i da svatko svoj put mora pronaći sam za sebe - otkriti svoju glazbu, svoje riječi, svoje slike i vizualizacije koje će u mozgu stvoriti dobitnu kombinaciju barem ugodne sjete, a potom i nježne zahvalnosti. Možda samo neko vrijeme treba vježbati dosezati takve osjećaje nekoliko sekundi u danu. Slaviti male pobjede. Željeti neke sitnice i vidjeti kako to funkcionira. Igrati se. Vratiti dijete u svoje srce, dopustiti da se ono zaigra makar na minutu.

Ostali dio dana možete biti jako ozbiljni ako smatrate da je to primjereno trenutku u kojem živite. No tu jednu sekundu, pa minutu počnite rastezati na pet minuta, na deset minuta... Stvarajte to malo osunčano mjesto u svome srcu, nitko ga ne vidi osim vas, a vi na njega imate pravo. I ne dopuštajte nikome da svraća na to mjesto i ima mišljenje o tome. Do njega vodi vaš osobni put. Ni onaj Joea Dispenze, ni onaj Esther Hicks, ni onaj Napolena Hilla. Oni su izgradili lijepe okvire, ali vi ćete morati oslikati to platno i sami pronaći svoje osunčano mjesto.